Svaki put kad osjetim jedan određeni miris, sjetim se mog prvog plesa. Bio je to ples sa Semrom, mojom školskom drugaricom, u osnovnoj školi na prvoj igranci mog života. Ne znam kako se miris zove, ali svaki put kad ga osjetim znam da je to taj miris.
Mirisi, okusi i zvukovi se duboko urezuju u naše pamćenje i asociraju nas godinama kasnije na određene doživljaje iz naše prošlosti. Dovoljno je da ih osjetimo ili čujemo, i ponovo se vratimo u situaciju kada nam je to nešto značilo.
Pri svakom povratku sa odmora nosim u gepeku puno uspomena tj. stvari koje sam kupio da bi me podsjetile na prošlost:
„Cocta“ – reklamni slogan je „Piće naše mladosti“. U Pavlionima na Marijin dvoru, gdje sam odrastao, bio je Klub penzionera. Ljetnih večeri smo unosili stolice i stolove i kao naknadu smo dobili jednu flašicu mlake cocte na nas dvojicu. Svaki put kad pijem coctu, sjetim se toga.
„Brut“ – je bio miris kojeg su koristila djeca doktora i ostalih važnih roditelja koji su odlazili u inostranstvo. Mi, djeca običnih trudbenika, smo koristili mirise koji su se mogli kupiti u „Bazaru“. Jedan od tih je bio „Pino silvestre“ koji se mogao kupiti i u trafikama. Taj miris sam jednom poklonio mojoj učiteljici za 8. mart. Tek puno godina kasnije sam shvatio da je to bio after shave! Stariji muškarci su koristili „Pitralon“ ili „Brion“. Moj dedo je poslije brijanja mazao lice rakijom. Najbolja dezinfekcija iznutra i izvana.
„Bazooka“ – su bile popularne, veoma slatke žvakače gume. Imale su jedan mali strip kao unutrašnji omot. Na tom omotu sam napisao „volim te“ i dao Almi iz mog razreda u koju sam bio zaljubljen u četvrtom razredu osnovne škole. Kad je to pročitala, prišla mi je i pitala me, da li je to tačno. Crven u licu sam joj to potvrdio i… ništa se nije kasnije desilo. Možda sam trebao napisati: “Hoćemo li se skontati?“. Bez pozitivnog odgovora na to pitanje nijedna veza nije važila započetom. Danas se sve to obavlja putem mobilnog telefona. Kasnije sam saznao da je Alma na jednom rođendanu, na koji nisam bio pozvan, igrala zaloga i morala poljubiti „filmski“ (!) Neleta iz našeg razreda. Kako sam ga samo tada mrzio! Alma je ubrzo preselila i promijenila školu. Nikad je više nisam vidio a Nele je moj dobar drug. Bazooka žvaka nema više za kupiti.
„Domaćica“ – u goste se išlo uvijek sa kesom. Unutra je najčešće bilo 20 dkg kafe, kilo kocke (kafa se pila jako slatka), „Lero“ sok za razmućivanje i kutija keksa „Domaćica“ ili „Jadro“. Ja sam rado jeo „Lasta Krem štapići“. Rastavio bih štapiće, jezikom polizao punjenje i onda pojeo vafel. Ako se išlo nekom važnijem onda se nosio „Rubinov Vinjak“ a doktorima su se nosili „Stock“ i “Bajadera”.
„Mesni doručak“ – samo Gavrilovićev. Bio je ukusan ako bi se prije jela držao u frižideru. Nekad se pohovao sa jajima za doručak-
„Argeta“ – je bila uvijek Mercedes među paštetama. Osim nje je bila popularna „Jetrena pašteta“ kao i „Kokošija pašteta“. Na konzervi „Kokošije paštete“ je naslikan pijetao(!?) tako da su je neki zvali „horozova pašteta“!
Gotova jela „29 Novembar“ – su bila omiljena na kampovanjima. Ako bi se ostavila na suncu, nisu se morala uveče podgrijavati. Najomiljenije su bile ćufte, jer se moglo umočiti sa kruhom. Nestankom Jugoslavije nestalo je i „29. Novembra“.
„Eurokrem“ – puno slađi od Nutelle ali dobar. Jeo sam ga u kombinaciji sa slanim štapićima. Sada kupujem slane štapiće sa kikirikijem.
“Miješana marmelada” – mama i tata su nas za raspust vozili kod dede na selo i uvijek su kupovali jednu plastičnu kantu „Miješane marmelade“. U njoj je bilo toliko želatina, da se mogla rezati nožem. Ta kanta nam je trajala cijeli raspust.
„Rum pločica“ – kao i „Torticu“ sam kupovao od kusura. U osnovnoj školi smo na velikom odmoru kupovali frtalj hljeba i u njega gurnuli rum pločicu. To nam je bila užina. U gimnaziji smo znali odlaziti na odmoru kod „Komše“, slastičarnu u blizini Druge gimnazije. Tu bi jeli čuveni “Komšin rolat” koji je imao puno margarina i pri žvakanju su krckali kristali šećera. Osim toga smo nekad odlazili u gril na ćošku i tu kupovali „Moću“. To je bio komad somuna natopljen masnoćom nastale prženjem Kranjskih kobasica. Rum pločice obavezno kupim jer ih i moja Švabica voli.
„Petit Beurre“ – je hrskavi keks koji je bio osnovna hrana za bebe, prije nego što su se pojavile „papice“ u staklenkama. Keks se mrvio valjanjem pivske flaše i onda bi se miješao sa mlijekom. Nakon moje nedavne operacije vilice par dana sam se hranio sa „Petit Beurre“.
„Životinjsko carstvo“ – su bile male šećerne table, koje su ličile čokoladi. Unutra su bile sličice životinja. Nema ih više za kupiti.
„Ki-ki“ bonbone, „Bronhi“, „Negro“, „Visoki C“ – su bile bonbone koje su se bacale pred opštinom kad su mladenci izlazili sa vjenčanja. Onda bi nastala borba okupljene djece za bonbonama.
„Čajna kobasica“ – se kupovala „kad je neko trebao doći“. Dok bi roditelji ispraćali goste, ja bi praznio tanjire a moj brat čašice pića.
Ajvar – ima ga svuda kupiti, ali nijedan nije kao mamin.
Paprike punjene kupusom – obavezna salata uz grah sa suhim mesom.
Čvarci – kod mog dede na selu se svakog novembra klala svinja. Moje zaduženje je bilo sjeckanje sala i topljenje masti. Nakon topljenja su ostajali čvarci. Volim ih jesti sa purom ili uz svježi bijeli kruh, ali ne puno – visok kolesterin.
Košpe – obavezne na Željinim utakmicama. Nakon utakmice su usne bile spržene solju. U Fojnici je pred kinom bio kiosk gdje su se prodavale košpe, sladoled, a ljetnih večeri kuhani i pečeni kukuruzi. U kino se išlo sa nekoliko fišeka i kino je izgledalo nakon predstave kao da je pao snijeg u kinu. U kiosku se prodavala i tzv. „cigla“. To je bilo nešto četvrtasto, roza i veoma slatko.
„Pokošeno sijeno“ – je bio miris za osvježavanje prostorija. Malo čudno ime, jer ne postoji nepokošeno sijeno. Miris sijena me uvijek podsjeti na moje raspuste kod dede na selo. Osim „Pokošenog sijena“ bilo je i drugih mirisa kao npr. „Jorgovan“ i „Crna mačka“. Nadam se da „Crna mačka“ nije bila miris mrtve mačke.
I tako svaki put ponesem uspomene sa odmora. Ovakvih stvari ima kupiti i u Njemačkoj ali me sa njima ne povezuju sjećanja i male emotivne priče.
Moj roditelji su se doselili sa mnom i bratom 1968 godine sa Švrakinog sela na Marijin Dvor. Nemam puno sjećanja na vrijeme u Švrakinom. Sjećam se jednog granapa na autobuskoj stanici sa koje su kretali dvospratni autobusi zelene boje, zvani „londonci“. Imam jednu sliku kako sjedim na trotoaru a ispred mene je jedan bager od metala. To nije bila igračka nego model bagera koji je bio tako težak da ga nisam mogao ni gurati. Imao je gusjenice.
Zgrada u koju smo se uselili je u sredini Paviljona koji se nalaze izmedju Filozofskog fakulteta i Vilsonovog šetališta, a sa druge strane Zemaljskog muzeja i parka na čijem je mjestu sada Skupština BiH. Ulazi u zgradu su bili tzv. haustori od lima i armiranog stakla. Tada nije bilo grafita nego su u debeli sloj farbe na limu bile urezane ljubavne poruke curama i fudbalskim klubovima. Na stakla su lijepljene smrtovnice i obavijesti Mjesne zajednice. Na uglovima Paviljona su zgrade iz austro-ugarskog doba u kojima su tada stanovali oficiri i lica u civilnoj službi JNA. U jednoj od tih zgrada je bio Klub penzionera. Mi smo ljetnih večeri unosili stolove i stolice, a kao nagradu smo dobijali na nas dvojicu jednu flašicu Cocte . Dobro se pazilo da onaj drugi sa kojim se dijelila flaša, ne popije više od polovine. Koje su samo svadje nastajale tim prilikama!
Paviljoni su bili prilično zeleni. Bilo je puno stabala oraha, lipa, kestena, jedna rezdelija i…jedna breskva. Kada nam je objašnjeno u školi kako se biljke razmnožavaju (razmnožavanje ljudi je došlo puno kasnije) odlučio sam da to provjerim i zakopao sam košticu breskve pored ograde. Nedugo nakon toga je nikla mala slabašna biljka.
Puno djece je bilo u Paviljonima. Osim nas Paviljonaca bila je još raja iz Istarske ulice i raja Muzeja. Velika raja se skupljala kod “Spomenika” i mi smo bili sretni ako ne bi dobili čvoke ili ako bi nas poslali po cigarete. Sa druge strane je bila tabla i obruč za košarku pričvršćeni na drvo. Tu su igrane utakmice na jedan koš iako je ispod koša iz zemlje virilo korijenje stabla. Tabla i koš su često bili kradeni od strane raje sa Kovačića i Grbavice. Onda je naša raja odlazila po njih preko Miljacke i pri tome je dolazilo do, ne baš prijateljskih, susreta.
Dok je moja Breskva polako rasla, mi smo igrali klikera ispod rezdelije. Obično je sve počinjalo usklikom: „Hopa, u klikere!“. To znači da je taj bio zadnji u bacanju klikera i time bi ostvario značajnu prednost, jer je mogao taktički bacati svoj kliker. Pobjednik je dobijao klikere poraženih. Posebno su bili cijenjeni „stoperci“ a najmanje „krnjaci“.
U Sarajevu je 1973 godine održano svjetsko prvenstvo u stonom tenisu STENS. Naši veliki idoli su bili Dragutin Šurbek i Antun Stipančić. Na betonu smo kredom crtali linije i tu igrali stoni tenis koji je u stvari bila kombinacija tenisa i stonog tenisa.
Omiljene su bile i vožnje „troka“. To su bila mala vozila napravljena od tri velika kuglagera kao točkovi na koje je bila postavljena drvena ploča. Vlasnik je sjedio na troki a kretao bi se zahvaljujući guranju onih koji nisu imali troke. Moj brat i ja smo bili gurači. Trke sa trokama nisu baš bile omiljene kod starijih jer su pravile priličnu buku.
Lopte smo igrali na malom travnjaku pored Zemaljskog muzeja. Utakmice su počinjale uzvikom „Prvi u nas!“ i „Tri kornera penal!“. Nisu nam smetala stabla kestena koja su praktično bila aut-linija. Na tom mjestu je snimljena i jedna scena pucnjave u filmu „Valter brani Sarajevo“. Kući smo se vraćali prljavih hlača od „klizećih“. Klizeći startovi su bili veoma cijenjeni i onaj koji ih je znao praviti bio je uvijek biran u ekipu. Milicionar-pozornik Đorđe nam je branio da se tu igramo. Sakrio bi se iza kestena i čekao da lopta dođe do njega. Onda bi je uzeo, izvadio hemijsku olovku iz unutrašnjeg džepa uniforme i sa trijumfalnim osmijehom probušio loptu. Mi smo imali plastične lopte. Samo je velika raja igrala pravim kožnim „fudbalom“.
U mom ulazu je na petom spratu stanovao jedan Safet. Njegova mama je redovito s njim komunicirala sa prozora dok se on igrao u dvorištu. Kad joj je nešto trebalo iz granapa, spuštala mu je korpu vezanu za konopac u kojoj je bio novac. Kupljene stvari bi on stavljao u korpu i ona bi je vukla na peti sprat.
Jedna od omiljenih naših dječijih podlosti je bilo vezivanje kvaka vrata stanova koji su bili jedan naspram drugog. Onda bi pozvonili na obja vrata i silno se zabavljali dok su komšije psujući pokušavali da otvore vrata.
Poštu je raznosio poštar Ratko. Svaki dan je donosio poštu u svojoj velikoj kožnoj torbi. On je također dijelio penzije. Kad bi donio penziju mom dedi koji je kod nas stanovao, dobio bi čašicu rakije i dobar bakšiš. Ja sam htio biti poštar kad odrastem ali ne zbog rakije i bakšiša. Mislio sam da je to super posao, podijeliš poštu i ideš kući. Ne smijem ni pomisliti šta bi se sada desilo, kada bi poštari raznosili penziju.
Najveća faca u Paviljonima je bio Nenad Jurin, klavijaturista Indexa. On je vozio Ford Mustang koji je parkirao na mjesto koje uopšte nije bilo namijenjeno parkiranju. Niko se nije bunio. Do tog mjesta je morao proći pored moje Breskve i nikad je nije nagazio. U mojoj zgradi, ali ne i u mom haustoru, stanovala je jedna faca koja je vozila strano auto koje se nije često sretalo na ulicama. Mislim da je bila neka engleska ili američka marka. On je uvijek tako parkirao auto da bi zauzeo 3-4 parkinga. Jednom je moj tata parkirao svog fiću na jednom od tih mjesta. Ujutro je fićo stajao na sasvim drugom mjestu a strano auto je stajalo na svom uobičajenom mjestu. Fićo je bio zaključan.
Gotovo sva djeca su išla u školu Slaviša Vajner Čiča koja je i sada, pod drugim imenom, iza Mome i Uzeira. Do škole smo išli preko velikog parka na kojem su kasnije izgrađeno Izvršno vijeće i Skupština. U parku su rasla grmlja sa bijelim bobicama koje smo koristili kao municiju za gađanje malim cijevčicama, duhaljkama. Kad bi te bobice nekoga pogodile u glavu, raspadale su se uz veliki prasak i prilično je bilo bolno. To je bila preteča Paintball igara. Na drugom kraju parka, na Marijin Dvoru je bila autobuska stanica za linije ka Reljevu i Rajlovcu. Tu je bila i kafana Tilava, valjda da bi putnici imali gdje čekati na autobus. Na samom Marijinom Dvoru je bila stara Fabrika duhana ispred koje su se za 8. mart prodavali zumbuli. Kad smo išli sa dedom na šišanje u brijačnicu „Sejo“, morali smo proći pored kafića „Davor“ Davorina Popovića. Nakon što bi nas Sejo ošišao, dobijali smo od dede pare koje smo stavljali Seji u džep njegovog mantila.
Ispred škole je bio park u kojem je dedo čekao da se završi nastava moga brata. Jednog dana je učiteljica zamolila dedu da ne čeka u parku jer moj brat nije pratio nastavu nego je cijelo vrijeme gledao, da li je dedo u parku.
Okolina škole je bila teritorija Campe čiji je šef bio Miro Ćoro. Kažu da je Miro Ćoro imao na vratu istetovirano: „Ovdje me sjeci!“. Campo nam je krao sličice fudbalera. Pitao je da mijenjamo sličice i onda bi rekao: „Ovu nemam, ni ovu, ovu isto…“ i strpao ih u džep. Niko se nije bunio. Campo je poslije glumio u filmu „Sjećaš li se Dolly Bell“ i ostao je u sjećanju po rečenici: „E, nećemo tako Dino, nećemo!“
U školi smo učili o svim neprijateljskim ofanzivama u Drugom svjetskom ratu. Pod utiskom herojskih djela partizana, igrali smo se rata. Pred Muzejom revolucije su bili izloženi tenkovi, topovi, željeznički vagoni i to je bilo idealno mjesto za igranje. Tu je bio i jedan potočić koji nam je bio Neretva. Mi smo danima skupljali prazne „unučiće“, male flašice alkoholnih pića, koje smo koristili kao bombe. Bacali smo ih u uske proreze tenkova i vagona gdje su se uz prasak razbijale. Od kuće smo donijeli kuhinjske krpe, pravljene od vrećica deterdženata Faks-heilizim i Mixal, kojima smo previjali „rane“. Vodenim bojama smo bojili krv na zavojima. Ginuli smo herojskom smrću sa povicima na usnama „Naprijed drugovi!“, „Smrt fašizmu!“… Maja iz Istarske ulice je bacala deku na tenkove kao Marija Bursać. Maja je bila najjača u raji. Svi smo se je bojali jer je imala starijeg brata Laleta.
Moji roditelji su me bili upisali u muzičku školu u Pionirskom domu „Boško Buha“ na Grbavici. Marljivo sam vježbao harmoniku i bio sam prilično dobar. Na moru sam viđao momke sa gitarama na plaži u društvu lijepih djevojaka. Zamišljao sam kako bi bilo kada bi ja sa harmonikom sjeo na plažu i svirao. Brzo mi je postalo jasno, da to ne bi imalo puno uspjeha kod djevojaka. Napustio sam muzičku školu i poslije sam naučio svirati na gitari „Krivo je more“, „Crni leptiri“… I isplatilo se.
Vrijeme je prolazilo. Zajedno smo rasli moja Breskva i ja. U parku je prvo izgrađena Skupština SRBiH a ubrzo i Izvršno vijeće. U parku pred školom su izgrađene zgrade Momo i Uzeir. Pored Tehničke škole više nisu dolazili cirkusi i luna-parkovi jer je izgrađen Holiday Inn hotel. Izmedju škole i Bulevara Bratstva i jedinstva su izgrađene stambene zgrade, u narodu zvane „Laktaši“. Kažu da su tamo dobijali stanove oni koji su se znali dobro laktati.
Nakon osnovne škole sam išao u Drugu gimnaziju a onda na Poljoprivredni fakultet na Grbavici. Krajem 80-tih godina smo preselili na Alipašino polje. Moja Breskva je ostala pored ograde Pavliona.
Generali JNA su me pozvali početkom devedesetih na svoje igre rata. Moje igre rata sam bio već odavno odigrao kao partizan pored Muzeja revolucije. Njihove igre nisu bile moje. Napustio sam svoj rodni grad i tadašnju Jugoslaviju.
Kada sam prvi put nakon rata došao u Sarajevo, otišao sam da vidim da li je moja Breskva preživjela. Bile su mi oči pune suza kada sam je vidio pored ograde. Spasilo je to što je rasla na mjestu koje je bilo na meti snajperista, tako da se niko nije usuđivao posjeći je. Izrasla je u lijepo drvo. Svaki put kad sam u Sarajevu obiđem moju Breskvu.
Ovo ljeto sam bio u komšiluku Breskve gdje sam dobio rješenje da više nisam državljanin BiH. Otišao sam do moje Breskve. I ona i ja smo znali da je to rješenje samo jedan list papira i da su naši korijeni neodvojivo isprepleteni.
Otac moga Ivana ga je poslao nakon onog rata u veliki grad da uči zanat. Učio ga je u auto-mehaničarskoj radionici kod Šandora koja se i danas nalazi iznad pomoćnog terena stadiona Grbavica.
Ivan je spavao na slamarici koja je bila na kamionima u radionici. Znalo se desiti da, dok je on bio u školi, kamion sa slamaricom ode a time i njegov krevet za spavanje. Viđao je igrače Želje kako biciklima dolaze na treninge i utakmice. Nije imao para za ulaznice pa je gledao utakmice sa brda i zavolio Želju.
Taj Željin gen je prenio i na svoju djecu. Sjećam se dana kad je Željo 1972 postao šampion. Slušali smo radio-prenos zadnje utakmice prvenstva 1971/72 na Vidikovcu u Fojnici. Kad je bilo jasno da je Željo prvak, zasvirala je Željina himna a mom Ivanu su potekle suze.
Prije više od 40 godina je poveo prvi put brata i mene na Grbavicu. Ivan je stao u red za karte među ljude od kojih su neki bili za glavu veći od njega. Bio sam iznenađen kad sam vidio da postoje veći ljudi od mog Ivana. Za mene je moj tata bio najveći i najjači na svijetu.
Nedavno sam bio u Sarajevu i moj Ivan i ja smo otišli na utakmicu protiv Borca. Kupili smo šalove, utrpali fišeke košpica u džepove i sjeli na tribine. Kad se zaorila „Grbavica“ svi su ustali i pjevali. Moj Ivan sa svojih 79 godina je ustao i raširio šal.
Njegove ruke i šal su doticali reflektore Grbavice.
Novembar 2017: Moj Ivan je nakon teške bolesti umro u 81. godini života. Na dan njegove sahrane 19.11.2017 je Željo pobijedio Borac sa 1:0.
Sada moj Ivan gleda “odozgora” na nas i na njegovog Želju.
Moj prvi susret sa Josipom Pejakovićem je bio putem audio-kazeta na kojima su bile njegove monodrame „Oj živote“ i „On meni nema Bosne“. Slušali smo ih mama, tata, brat i ja vozeći se folcikom ka moru i uvijek iznova se smijali situacijama koje je opisivao jednostavnim jezikom seljaka i gastarbeitera. Nismo bili ni svjesni kako će njegove drame biti aktuelne poslije puno godina i u drugim okolnostima.
Iako smo obojica bili stanovnici Sarajeva, prvi puta sam ga uživo vidio protekle subote u Münchenu. Dobri ljudi iz udruženja za promoviranje bosansko-hercegovačke kulture „CultusBH“ su organizirali gostovanje Josipa Pejakovića. Bilo je puno smijeha a i vlažnih očiju. U prvom dijelu je igrao njegovu monodramu „Ućerivanje“ a drugi dio je započeo monodramom „Izbjeglice“. U neko doba je izašao iz monodrame i jednostavno pričao raji. Pričao je raji o Bosni, lajao na političare…a raja je slušala. U jednom trenutku je rekao: “Držite se vi Minhena, a plačite za Bosnom!“.
Ja živim već 25 godina u Münchenu i bilo je puno smijeha ali i suza zbog Bosne. Prije nekog vremena sam podnio zahtjev za prijem u njemačko državljanstvo. Da bih ga dobio moram se odreći bosanskog. Odluka o tome da se odreknem BiH državljanstva mi nije lako pala. Već godinama se bavim tom mišlju i uvijek sam je iznova prolongirao. Trenutačna situacija u Njemačkoj i rastuća netrpeljivost prema strancima me ponukala da to ipak uradim. Više se ne osjećam sigurno. Poznanici me pitaju kada ću konačno postati Nijemac. Ja odgovorim da to nikada neću biti mada mi moja Švabica kaže da sam veći Švabo od nje. I sa njemačkim pasošem u džepu Bosna će biti moja domovina. I dalje će mi se oči ovlažiti slušajući neke pjesme i srce lupati kad igra reprezentacija.
Moj život me je odveo daleko od Bosne a Bosne ima… u mom srcu.
Moj pretis lonac sam donio iz Bosne. Mama kaže da ga je kupila kad sam bio mali. Znači star je preko 45 goodina. Pretis lonac je neuništiv i ne bi ga mijenjao za jedan novi Schnellkochtopf. Kuhanje može biti i opasno ako se ne pazi. Jednom je moj dedo kuhao grah u pretis loncu. Kad je mislio da je gotovo, stavio ga je pod hladnu vodu, skinuo ventil i čekao da prestane izlaziti para da bi poklopac sam od sebe upao u lonac. Para je prestala izlaziti a poklopac se još uvijek nije mogao otvoriti. Vjerojatno je zrno graha spriječilo izlazak pare. Dedo je silom otvorio lonac. Rezultat je bio da je sadržaj lonca pod pritiskom izletio van. Dedo je dobio lakše opekotine a mi smo morali krečiti kuhinju.
Moja domovina Bosna i Hercegovina me podsjeća na pretis lonac. Bosanski pretis lonac je pod pritiskom i primjenom nasilja bi se moglo desiti da eksplodira. Pratim portale na internetu i u meni samom se stvara veliki pritisak ljutnje. Svuda se može čitati kako je ranije bilo bolje i kao u raju dok nas ONI nisu zavadili. Ko su ONI!? Svako ko to tvrdi priznaje neintelegenciju ovog naroda. Ko može da zavadi dvije intelegentne osobe? MI smo se sami zavadili i treba konačno prestati skidati odgovornost sa sebe i prebacivati ju na NJIH. Niko u Evropi ne želi imati posla sa BiH. Nema investicija jer nema države, nema infrastrukture. Čak ni jeftina radna snaga ne može motivirati investitore. Narod je rezigniran i letargičan, krivi političare za sadašnju situaciju koje je sam NAROD izabrao. I sve dok se bude biralo „PROTIV“ a ne „ZA“ situacija se neće promijeniti. Bira se „naš“ samo da „anamo onaj njihov“ ne bude izabran, iako je možda bolji čovjek i političar. Naravno, političarima ovakva situacija odgovara jer je garancija da će opet biti birani. Zbog toga dijele narod još od prvih godina života. Djeca idu u podijeljena obdaništa, u, po naciji, podijeljene škole. Gledao sam seriju Slobodne Evrope „Perspektiva“. U Mostaru u istoj školskoj zgradi održavaju nastavu saobraćajna (po bosanskom programu) i prometna (po hrvatskom programu) škola. Interesira me, šta je to toliko različito u školskim programima (osim jezika) da ne bi mogli zajedno ići u istu školu? Učenici idu u različite smjene i one su tako organizirane da je izmedju smjena dovoljno vremena, da bi učenici mogli napustiti školu i da se ne bi sreli. NEVJEROJATNO!!!!! Intervjui učenika obje škole su pokazali da su učenici opterećeni predrasudama. Predrasude su otrov i rezultat neznaja i nespremnosti se pozabaviti sa nepoznatim. Sami učenici priznaju da sve to dolazi od roditelja koji ih uče da su „oni tamo“ drugačiji, loši i krivi za sve. Pitam se gdje su ti roditelji (moja generacija) odrasli? Njihovo djetinjstvo sigurno nije bilo obilježeno mržnjom. Ne vjerujem da postoji ijedan roditelj koji svom djetetu želi da doživi rat. Nadu bude izjave, da učenici kada komuniciraju „sa onim drugim“, nemaju nikakve probleme i spremni su za normalne odnose. To je šansa koju treba iskoristiti i to je izlaz iz ove letargije i depresije koja vlada u BiH! Pustite djecu da komuniziraju da se upoznavaju. Tu bi veliku ulogu mogli odigrati studenti. Fakulteta ima više nego što ih je ikada bilo. Oni bi se trebali organizirati i uspostaviti veze sa drugim fakultetima. Organizirati workshops i razgovarati o problemima koji su im zajednički. Politiku bi trebalo ostaviti po strani. Kada bi se ova energija utrošena u svakodnevne akcije tipa „Da se ne zaboravi“ usmjerila u akcije koje bi popravile ovu situaciju, bilo bi svima bolje. Naravno da ne treba zaboraviti šta je bilo, ali ne treba već preko 20 godina uvijek iznova stavljati prst u ranu. Ponovno uspostavljanje normalnih odnosa je dugotrajan proces ali nema alternativu. Ako se nešto ne promijeni niko se neće sjećati ovog sadašnjeg vremena sa nostalgijom.
Bosanski pretis lonac treba staviti pod hladnu vodu, skinuti ventil, pustiti da para izadje i da se poklopac otvori.
U jednoj emisiji “TV Liberty” je objavljena kratka reportaža o “čudnovatom kamenu koji prognozira vrijeme”. Ovaj kamen se nalazi u dvorištu vikendice mojih roditelja u Fojnici. Taj kamen nije “čudnovat” nego samo jedna mala šala, koja je naišla na veliki odjek i izazvala veliko interesovanje znatiželjnika i medija.
Neueste Kommentare