Legionar

Legionar

Antoine je bio strašno umoran. Stajao je u sobi pored leša iz čijih je grudi virila drška noža. Na stolu je ležao aluminijski kofer pun novčanica. U koferu je bilo dovoljno novca za novi život o kojem je maštao. Antoine je bio svjestan da ne smije napraviti grešku. Do sada je sve išlo po planu. Bacio je pogled kroz prljavi prozor na malu livadu koja se završavala šumom. Počelo je kišiti. Odlučio je da sačeka mrak i onda nastavi dalje. Do tada se mogao malo odmoriti. Od starih vreća je napravio mjesto za spavanje. Pod glavu je stavio kofer i osluškujući potok koji je proticao ispod mlina polako je tonuo u san.

Antoine se rodio u Marseille. Odrastao je u četvrti koja mu je pružala sve šanse da postane kriminalac. Dvije godine je odležao zbog trgovine drogom i krađe. Sa 22 godine je pristupio Legiji stranaca i 15 godina je bio legionar. Tokom boravka u Mozambiku upoznao je Renéa. Zajedno su napustili Legiju sa već gotovim planom za pljačku banke. René je prije Legije radio kao instalater za ventilacijske sisteme. Jedan od poslova koji je bio radio bio je i postavljanje ventilacije u Bank de΄ Paris u Caenu. Još je imao planove instalacije tako da su mogli planirati pljačku te banke.

Iznajmili su sobu u jednom malom pansionu. Antoine je dogovorio sastanak sa direktorom banke na kojemu ga je direktor trebao savjetovati o ulaganju veće svote novca. Noć prije pljačke su se prokrijumčarili u podzemnu garažu banke i u ventilacijski sistem ubacili prepravljenu mašinu za pravljenje magle u disko-klubovima. Umjesto magle, mašina je nakon aktiviranja daljinskim upravljačem trebala u ventilacijski sistem ubaciti gas za omamljivanje sa veoma brzim djelovanjem. Taj gas su koristili u svojim akcijama u Legiji i bio je jako pouzdan i djelotvoran. Na dan akcije  Antoine je stavio periku, lažnu bradu i prvi puta u životu obukao odijelo. Bio je zadovoljan sa onim što je vidio u ogledalu. Sviđala mu se pomisao da bi u bliskoj budućnosti sebi mogao priuštiti skupa odjela. Možda čak i od Armanija. René je bio već spreman. Stali su jedan naspram drugog i ponovili svoj pozdravni ritual koji su uvijek radili prije akcije. Vjerovali su da im donosi sreću. Sjeli su u aute i odvezli se ka banci.

Antoine je uzeo aluminijski kofer iz prtljažnika i uputio se ka banci. René je također napustio auto i stao pred bankovni automat pred bankom. Tu je imao dobar pogled ka unutrašnjosti banke. Vidio je Antoinea kako na šalteru razgovara sa službenicom. Pored nje su bila još dva službenika na šalterima, jedan službenik obezbjeđenja i dvije stranke. Ubrzo je iz jedne prostorije izašao direktor banke, rukovao se sa Antoineom i obojica su otišla u direktorov ured. Direktor je Antoineu ponudio fotelju i kavu. U tom momentu je zavonio Antoineov mobilni telefon. To je bio znak da je René aktivirao gas. Antoine nije imao puno vremena. Morao je brzo reagirati. Direktor se okrenuo sa kavom ka Antoinea i u tom trenutku ga je pogodio jak udarac u lice. Izgubio je ravnotežu i pao. Antoine je otvorio kofer i izvadio dvije gas maske. Jednu je navukao sebi na lice a drugu direktoru. Izvadio je pištolj, prislonio ga direktoru na glavu i pokretom ruke mu dao znak da bude miran.

René je kroz izlog banke posmatrao šta se u banci dešava. Kad je vidio da službenici banke i stranke jedni za drugim padaju omamljeni na pod, zadržao je zrak i stupio u banku. Navukao je gas-masku, blokirao vrata i na njih zalijepio cedulju na kojoj je pisalo:

„Zbog kvara na kompjutorskom sistemu banka je privremeno zatvorena. Ispričavamo se kod naših cijenjenih stranaka“.

Spustio je roletne tako da se sa ulice nije moglo vidjeti šta se u banci dešava. Antoine je direktoru zapovjedio da otvori sef. Pružio mu je kofer i direktor je znao što mu je činiti. Kad je ispraznio sef i Antoineu vratio kofer, Antione mu je svukao masku i po direktorovoj košulji se prosula krv koja se skupila pod maskom. Ubrzo je bio omamljen tako da više nije osjećao bol slomljenog nosa. Antoine je izašao iz ureda i vidio da René drži sve pod kontrolom. Zadržali su dah, svukli maske i laganim korakom napustili banku, sjeli u aute i odvezli se.

Napušteni mlin je bio idealno skrovište. Antoine i René su cijeli dan iz mlina posmatrali prilaze i slušali policijsku radio-vezu. Plan je bio da novac podijele i onda se razdvoje. Međutim, Antoine je imao svoj plan. Ovo je bila šansa života. Sa cijelim novcem mogao je riješiti svoju egzistenciju za cijeli život. Bilo mu je jasno da se René neće dobrovoljno odreći svoga dijela. Znači: morao je Renéa ubiti! On je bio snažniji i Antoineu je bilo jasno da ga mora iznenaditi i ne pružiti mu šansu da se brani. Sjedili su za stolom i brojali novac. Antoine je ustao i pogledao kroz prozor. Sve je bilo mirno. Pažljivo je izvukao svoj nož koji je imao za pasom. Na staklu je mogao vidjeti odraz Renéa koji je, ništa ne sluteći, i dalje brojao novac. Antoine se okrenuo i podigao ruku sa nožem. U tom trenutku je René podigao glavu i mogao samo vidjeti kako Antoine baca nož u njegovom pravcu. Osjetio je oštar bol u grudima, razgoračio oči i pao sa stolice. Antoine sa nagnuo preko stola i vidio Renéa kako nepomično leži. U ruci je imao smotak novčanica koje je u padu zgrabio sa stola. Polako su se natapale krvlju. Antoine se okreuo ka prozoru. Osjetio je umor.

   ♦

Jenny i Gareth su već drugi put provodili odmor u Francuskoj. Sviđala im se priroda a prije svega francuska kuhinja. Dane su provodili šetajući i opuštajući se. Ovo je bila njihova posljednja šetnja prije nego što slijedećeg dana se vrate u London. Šetali su šumom i tražili gljive. Počelo je kišiti. Gareth je na pogledao kartu i rekao:

-“Na karti je ucrtana jedna koliba tu negdje u blizini. Tu se možemo skloniti dok ne prestane kiša.“

Jenny se složila sa prijedlogom. Ubrzo su izašli iz šume na jednu livadu na čijem je kraju stajao jedan stari mlin.

-“ Ovaj mlin mi izgleda napušten“ – reče Jenny.

-“ Nema veze. Možemo zapaliti vatru i malo se ogrijati. Biće sigurno romantično.“  Gareth je privuče k sebi i poljubi je u vrat.

-“ Vraže jedan!“ – reče Jenny i pogleda ga zavodljivo.

Antoine su probudili glasovi koji su se približavali. Pribio se uz zid i otkočio pištolj. Vidio je dva lica kako su se priljubila uz staklo prozora i čuo ženski glas kako vrišti na engleskom jeziku:

 – „Moj Bože, unutra leži neko!“ .

Antoine je zgrabio kofer i istrčao iz mlina. Uskočio je u auto koji je bio sakriven u šumi i punim gasom se udaljavao. U retrovizoru je vidio dvije osobe kako gledaju za njim.

„Sranje!“ – glasno je uzviknuo. „Nisam smio zaspati! Sad imaju i moje otiske prstiju!“ – pomislio je.

Vozio se u jedino cestom u pravcu slijedećeg sela. Nadao se da ono dvoje koji su ga iznenadili nemaju mobilni telefon. Približavajući se selu vidio je kako se iz pravca sela približavaju dva policijska auta. Još više je ubrzao nadajući se da će na rakrsnicu pred selom stići prije policije. Uspio je i skrenuo na cestu koja je vodila ka obali. Cesta je bila jako krivudava. Sa lijeve strane su bile stijene, sa desne more a za petama mu je bila policija. Vidio je u daljini rotirajuća svijetla policijskih auta koja su se kretala ka njemu. Bio je u klopci! Grozničavo je razmišljao šta da radi. Zaustaviti se i pokušati se popeti uz stijene? Nije imao nikakve šanse za uspijeh. Ostao je samo jedan izlaz. More!

Sjetio  se omiljenog filma James Deana i trke autima ka provaliji. Nije mu ostalo puno vremena. Morao  je brzo reagirati! Zgrabio je kofer i lijevom rukom otvorio vrata. Okrenuo je upravljač prema provaliji i dao gas. Auto je morao biti dugo u zraku jer je sam tako mogao imati vremena da iskoči. Antoine je otvorio vrata, stegnuo čvrsto kofer i bacio se u mrak. Udar o vodu je bio tako jak da mu je istrgnuo kofer iz ruke. Kad je izronio na površinu odmah je pogledom potražio kofer. Nije ga vidio. Grozničavo je okretao glavu. U slijedećem trenutku je vidio kako nedaleko od njega kofer izronio na površinu. Zgrabio ga je i plivajući se uputio ka obali. Na cesti su policajci stajali i džepnim lampama osvjetljavali Antoineov auto koji je polako nestajao u moru.

  ♦

Antoine je morao u WC. Na slijedećoj bezinskoj pumpi se zaustavio i krenuo ka WC-u. Na zidu je vidio plakat sa, njemu dobro poznatim, licem -“Samo 10.000 Eura!?“ – pomislio je pomalo razočaran. U ogledalu je pokušao naći sličnost sa slikom na plakatu. Bio je zadovoljan. Umeci u njegovim ustima su učinili lice širim a obrijana glava ga je činila desetak godina starijim. Lijepo nije izgledao. Jedino što mu se sviđalo su bile njegove plave oči. Razmišljao je da nakon plastične operacije i dalje nosi plava kontaktna sočiva.

Vrati se ka autu i uputio u pravcu Montblanca. Uskoro su se crvena svjetla njegova auta izgubila u tami tunela.

 ♦

Jedna je vijest obišla svijet:

„ Katastrofalni požar u tunelu kroz Montblanc!!“

U tunelu se zapalio kamion i izazvao  nesreću. Požar se širio razantnom brzinom i nije dao nikakvu šansu putnicima za bijeg.

Temperatura je bila tako visoka da su se aluminijski koferi topili.

Never been better

Never been better

Objavljeno 14.05.2007

Prošli su se vikend u Münchenu  desila dva događaja koja su imala veze sa Bosnom.

U Art-kinu Deutsche Museum se trenutno  prikazuju filmovi u okviru ciklusa „Czech on Tour“. U nedjelju 13.05.2007 je prikazan film „Never been better“ rediteljke Ivane Milošević. Gospođa Milošević je rodjena u Sarajevu 1976 godine i od 1995 živi u Češkoj gdje studira filmsku režiju. Stekla je pravo na češko državljanstvo i, obzirom da Česi ne dozvoljavaju dvojno državljanstvo, morala se odlučiti za bosanko ili češko. To joj je bio povod da napravi jedan dokumentarni film o njenom putovanju kroz BiH. Na tom putovanju je htjela saznati koliko se BiH promijenila u 10 godina, koliko je izbivala iz svoje domovine. Pri tome je razgovarala sa običnim ljudima u Sarajevu, Srebrenici, Bratuncu, Mostaru i zapadnoj Hercegovini. Njen sagovornik je bio Jovan Divjak, četnici, prof. Zdravko Grebo, osnivači Titoslavije…

Film se završava scenom ceremonije u kojoj prima češko državljanstvo.

 Moram priznati da me je film prilično deprimirao. I ja imam istu dilemu. Mogao bih dobiti njemačko državljanstvo samo ako se odreknem bosanskog. Ne mogu to da prelomim i odreknem se pripadnosti Bosancima. Previše imam bosanskog da bih bio Švabo a i primio sam puno toga švapskog da bih bio samo Bosanac. Dok nisam imao porodicu u Njemačkoj, često sam se pitao, kad bi mi se nešto desilo, gdje bih bio sahranjen. Moji povratci sa odmora iz Bosne su mi uvijek teško padali jer mi je svaki put bivalo jasnije da više ne pripadam ni u Bosni a i da u Njemačkoj nisam kod kuće. Imao sam osjećaj da lebdim između dva svijeta koja su jako različita i udaljena jedna od drugih. Kad sam prvi put bio u Sarajevu nakon rata prošetao sam Marijin Dvorom. Zaprepastilo me je da ja koji sam odrastao na Marijin Dvoru nisam sreo nijednog poznanika. Jedino poznato lice bio je Mišo čistač cipela. Došlo mi je bilo da ga zagrlim! Naravno, da je tako krivi smo i mi koji smo otišli.

Zasnivanjem porodice je München postao moje “kod kuće” ali je Bosna ostala moja domovina. Sa državljanstvom ću još pričekati. Možda se Švabe smiluju i dozvole dvojno državljanstvo.

 

Drugi događaj sa obilježjem Bosne je bio koncert “Kad bih bio Bijelo dugme”. Bebek, Tifa i Alen sa bandom su održali četverosatni koncert na kojem su izvodili pjesme Bijelog dugmeta i vlastite pjesme. Bilo je 2-3 hiljade ljudi. Koncert se nije mogao mjeriti sa koncertom originalne postave, ali je bio pošteno odrađen. Iznenadilo me je koliko je bilo mladih ljudi koji nisu bili ni rođeni kad je izdat posljednji album. Svi su znali sve pjesme iako je veliki dio njih rođen u dijaspori. I onda poredim ove mlade ljude i one idiote iz Bratunca i zapadne Hercegovine iz filma…

 Izgleda da se i sa njemačkim pasošem može biti Bosanac i Hercegovac.

Jesu li milicioneri morali ići u školu da bi postali policajci?

Jesu li milicioneri morali ići u školu da bi postali policajci?

Sin moje rodice, prvačić, je rekao jednog dana kad je došao iz škole:
-„Bako, ja neću više ići u školu! Ja ću biti milicioner.“
Njegov tata je bio milicioner.

Moji prvi susreti sa milicijom je bio pozornik koji je operirao oko Pavliona i Zemaljskog muzeja na Marijin Dvoru. Mi klinci smo ponekad igrali lopte na malom travnjaku kod Zemaljskog muzeja.  Na tom travnjaku su bila stabla kestena koji se mogu vidjeti u sceni pucnjave u filmu „Valter brani Sarajevo“  Naš pozornik bi se sakrivao iza stabala i čekao priliku da uhvati loptu. Onda bi je sa trijumfalnim smiješkom na licu probušio hemijskom olovkom. Mi smo bili „mala raja“ i imali smo plastične lopte. Pravi „fudbal“ je imala „velika raja“.

U neka su doba milicioneri postali policajci. Moji susreti sa policajcima je bio vezan za saobraćaj. Rado su zaustavljali aute sa stranim registracijama i pokušavali su naći nešto što vozač nema, a trebao bi imati. Pitali su za trokut, kutiju hitne pomoći, rezervne sijalice… Kad bi ustanovili da je sve u redu, razočarano bi poželjeli sretan put. Pri jednoj kontroli je policajac trijumfalno ustanovio da moja saputnica, majka moje tadašnje djevojke, nije vezana pojasom. Rekao sam da mi je to punica. Namignuo mi je, dao mi dokumente i poželio sretan put.

Sin moga brata je bio dugo vremena naša štafeta. Brat bi ga dovezao iz Francuske do Münchena, ja bih ga preuzeo i nas dvojica bi onda nastavljali za Bosnu. Putovanja su se znala jako otegnuti. Jednog ljeta smo posebno dugo bili na putu. Bile su jake vrućine, zastoji u Austriji, u Sloveniji svakih desetak kilometara naplatna rampa sa kamarom novčanica kao kusurom. Bili smo već jako umorni, nervozni i jedva smo čekali da stignemo. Negdje oko Maglaja iznenada iskoči policajac iz žbunja tako da sam ga skoro pregazio. Drugi policajac je bio iza jednog drveta i nišanio radarom na aute.

-„Vi se prilično žurite. Ovo će biti skupo“- reče policajac.

-„Znam da sam malo pretjerao. Već smo 12 sati na putu i u mene mi mali je već postao nervozan. Hoće baki i dedi. Poželio ih.“

Policajac zaviri u auto i pogleda isprepadanog i u znoju okupanog Alanna.

-„Vas dvojica sami putujete?“

-„Ma da, bili su veliki zastoji, nemamo klimu…“

Policajac pogleda još jednom Alanna, počeša se po potiljku i reče:

-„Znate šta. Naplatiću vam malu kaznu a vi kupite malom sladoled i vozite polako. Iza slijedećeg sela je opet jedna kontrola pa pazite.“

U slijedećem selu sam kupio Alannu sladoled i mi nastavismo polako dalje. Na izlazu iz sela je bila policijska zasjeda. Dok smo polako vozili pored njih Alann im je umazan sladoledom mahao.

I policajci su njemu sa smješkom mahali.  

Pažnja! Predrasude!

Pažnja! Predrasude!

Nedavno je odigrana utakmica izmedju Čelika i Želje u Zenici. Na toj utakmici je došlo do sukoba navijača tj Zeničana i Sarajlija.

Zašto Zeničani mrze Sarajlije? Je li Zenica za Sarajevo provincija? Gdje počinje a gdje prestaje provincija?

Koliko često smo čuli nekog Sarajliju kako o nekome „došlji“ kaže: „Štaaaaa će on, papak iz Zenice” (ili Foče, ili Gruda)! Koliko često smo sami to isto pomislili ili izgovorili? Treba li onda da nas čudi da nas ne vole kad odemo negdje izvan naše avlije?

Sir Peter Ustinov je bio glumac, redatelj, muzičar, pisac, gradjanin svijeta. Jedna od njegovih knjiga je „Pažnja! Predrasude!“ U ovoj odličnoj knjizi Sir Ustinov se bavi predrasudama, kako one nastaju, koliko su štetne…

Predrasude su prisutne svuda. Uglavnom nastaju iz neznanja, iz lijenosti ili straha da se čovjek pozabavi nekom temom. Predrasude su kočnice društva i razumijevanja medju ljudima. Svako od nas se već sukobio sa njima i bio njihova žrtva. To nas ipak ne sprječava da sami imamo neke predrasude. Dolaskom na Zapad i ja sam se susretao sa predrasudama. Jedna od čestih je da Balkanci hodaju sa nožem medju zubima i samo gledaju kako će nekoga prevariti, opljačkati… Kad su me Zapadnjaci malo bolje upoznali, hvalili su me kako sam se dobro integrirao u njemačko društvo. Ja sam njima rekao, da to nije bilo teško jer mi na Balkanu, u provinciji, ne živimo u pećinama i da se naš način života ne razlikuje puno od života na Zapadu. Predrasude prema provinciji su svuda jako izražene. Provincija je po tim predrasudama manje vrijedna, primitivna a njeni stanovnici nisu na nivou „neprovincijalaca“. Samo i „neprovincija“ je opet u očima nekog drugog provincija. Svi smo mi u nekom vidu provincijalci.

Kad bi se svi mi odupirali predrasudama. svijet bi bio puno jednostavniji i prijatniji za življenje. Bilo bi nam puno lakše nekoga prihvatiti iako navija za neki drugi tim.

Bolnica za duše

Bolnica za duše

Uvijek me je zanimalo zašto se ludnice zovu “duševne” bolnice. Može li duša biti bolesna i ako može, da li se može liječiti?

U jednoj takvoj “duševnoj” bolnici sam radio kao vozač nakon okončanja studija. Bolnica Jagomir nalazi se na periferiji Sarajeva. Odjeli su bili rasuti u više baraka i moj posao je bio razvoziti hranu iz kuhinje po barakama. Svaki dan sam vozio istu turu i nije bilo baš zanimljivo. Ponekad se znalo desiti da mi pacijenti iz zatvorenog odjela pjevaju “Oj šoferu dodaj gas, ne daj nikom ispred nas!”

Jedna pacijentica se znala postaviti uz ogradu i kad sam pored nje prolazio viknula bi: ”Šofer, šofer, vidi!” i podizala bi spavačicu preko glave. Ispod spavačice nije imala ništa.

Jednom sam se na pauzi zavalio u autu i kunjao. U jednom trenutku mi je bilo nešto čudno i otvorio sam oči. Sve je bilo zatamnjeno i na staklima su bila zalijepljena lica pacijenata. Pacijent sa pritisnutim nosem na staklu me je upitao: “Jarane, imaš’ jednu cigaru?”. Vrlo brzo sam bio budan.

U krugu bolnice je bio jedan kiosk gdje se moglo sjesti i popiti kava ili sok. U taj kiosk su dolazili i pacijenti sa svojim bolestima i sudbinama. Tu se svašta moglo čuti: kako se može preživjeti skok sa trećeg sprata, udar struje na trafo stanici…

Jednog dana je u kiosku sjedila nova pacijentica i prodorno me promatrala velikim okruglim očima.

Upitao sam je da li se možda od nekuda znamo. Ona reče da sve zna o meni.

-”A šta to ti znaš?”- upitah je.

– “Ti imaš jednu mladu curu, ali ne zadugo.”

Ja sam tada bio sa jednom “putericom”.

– “Šta još znaš?”

-”Ti ćeš uskoro ići negdje sa još trojicom i upoznaćeš jednu ženu sa smedjom kosom. Bićete dugo zajedno.”

-”Hoćemo li imati djece?”

-”Ti nećeš vidjeti svoju djecu. Umrijećeš u 42. godini”.

-”Hvala. Nemam više pitanja”

Nedugo nakon toga sam promijenio posao i tu pacijenticu nisam više nikad vidio. Moja veza sa “putericom” je ubrzo bila okončana. Na ljeto sam sa moja tri jarana otišao na more u Trstenik. Tamo sam upoznao jednu smedjokosu s kojom sam bio slijedećih 8 godina.

Svoju djecu nisam i neću vidjeti jer mi je tako grah pao. Imam jedno kumče na Haitiju koje sam samo na slikama vidio.

Sedam dana prije mog 42. rodjendana sam ležao u bolnici zbog problema sa srcem. Cijelo vrijeme sam osluškivao aparate da li daju ton u ritmu mojih otkucaja srca. Znao sam da ako ton više ne čujem, i ovaj put je pacijentica sa velikim okruglim očima imala pravo.

Ton nije utihnuo.

 Objavljeno 03.09.2013

Ping-pong loptica, joint i Crvenkosa

Ping-pong loptica, joint i Crvenkosa

        Ima stvari u životu koje ne želimo nikada više doživjeti. Postoje neke koje bismo tako rado ponovili, ali su nepovratno nestale iz naših života. Takve stvari nam ostaju u lijepom sjećanju. Možda su ta sjećanja upravo zbog toga lijepa, jer ne znamo kako bi se završila i u našoj mašti imaju sretni završetak.

Uvijek sam rado igrao stoni tenis. U našoj vikendici smo sklepali sto i kao mrežicu smo koristili vrećicu za krompir. Mali sto i reketi od šperploče nam nisu smetali da organiziramo prave turnire u komšiluku. Jednog dana se turnir zakuhao i u žaru borbe nam je pukla jedina ping-pong loptica koju smo imali. Moji roditelji nisu bili kod kuće i mi nismo imali para da kupimo novu. Htjeli smo po svaku cijenu igrati dalje ali sa puknutom lopticom nije išlo. Odlučili se smo na očajnički korak tj. da u samoposluzi ukrademo lopticu. Muvali smo se po samoposluzi, ja sam iskoristio priliku i strpao jednu lopticu u džep. Na putu ka kući sam se ponosno igrao sa lopticom. U jednom trenutku je nezgodno odskočila, završila ispod mog stopala i pukla. Tada mi je postalo jasno da krađa nije za mene i da se kanim ćorava posla. Time se završila moja kratka karijera lopova.

U nekim situacijama i raspoloženjima čovjek poželi da je negdje drugo, u nekom drugom svijetu. U jednoj teškoj fazi mog života želio sam da za kratko vrijeme uronim u jedan drugi svijet. Imao sam jednog prijatelja koji je često uranjao u drugi svijet. Tako i ja odlučim da vidim kako je sa druge strane stvarnosti. Dobio sam od njega jedan joint, zaključao se u stan, isključio telefon i preduzeo sve mjere da, dok sam u drugom svijetu, ne napravim neku glupost. Kako sam samo bio nevozan! Konačno sam zapalio joint i sa velikim očekivanjem povukao dim. U početku nisam ništa osjetio. Ubrzo mi se počelo mantati tjeralo me na povračanje. Slijedeća dva sata sam proveo sa glavom u klozetnoj šolji i svoju sam dušu ispovračao. Danima nakon toga sam bio jako depresivan i moj svijet je bio još gori. Onaj drugi svijet nisam ni vidio. Nikad više nisam uzeo drogu.

Da bih promijenio nešto u mom svijetu na bolje, preselio sam u jednu garsonjeru. U zgradi je bilo puno garsonjera u kojim su stanovale samice i samci. Time su se otvorili sasvim novi horizonti. Ubrzo sam primijetio jednu komšinicu crvene kose, pjega na nosu i plavim očima od kojih je zastajao dah. Ponekad bi se sreli u liftu i razmijenili par riječi. Možda sam si bio to umislio, ali imao sam osjećaj da nešto lebdi u zraku. Svaki put bi mi se nasmiješila i ljubazno pozdravila. Jednog dana je čak i pritisnula dugme u liftu za sprat na kojem sam stanovao. Pomislio sam: “Čovječe, ona zna gdje stanujem!? Tu ima nešto!“. U tom trenutku sam se definitivno u nju zaljubio. Na žalost, naši susreti su trajali jako kratko jer sam stanovao na drugom spratu. Svi muškarci maštaju o tome da ostanu u liftu zaglavljeni sa jednom atraktivnom ženom. Ovaj prokleti švapski lift se nikad nije zaglavio i svaki put uredno kretao i zaustavljao na mom spratu. Za Uskrs sam stavio jednog zeca od čokolade na njeno auto u garaži. Slijedećeg dana smo se sreli pred liftom. Imao sam osjećaj da očekuje da nešto kažem, da pretpostavlja, da sam ja ostavio zeca. Ništa nisam rekao. Nisam imao hrabrosti. Poželjela mi je sretan Uskrs i pritisnula dugme za moj sprat. Jednog dana nakon Uskrsa je stajao kamion ispred zgrade. Ona je selila a ja joj nisam ni ime znao! To veče sam ostavio jednu crvenu ružu ispod brisača njenog auta. Slijedećeg dana njeno auto više nije stajalo na njenom mjestu u garaži i ja više nikad nisam vidio Crvenokosu.