Svaki put kad osjetim jedan određeni miris, sjetim se mog prvog plesa. Bio je to ples sa Semrom, mojom školskom drugaricom, u osnovnoj školi na prvoj igranci mog života. Ne znam kako se miris zove, ali svaki put kad ga osjetim znam da je to taj miris.

Mirisi, okusi i zvukovi se duboko urezuju u naše pamćenje i asociraju nas godinama kasnije na određene doživljaje iz naše prošlosti. Dovoljno je da ih osjetimo ili čujemo, i ponovo se vratimo u situaciju kada nam je to nešto značilo.

Pri svakom povratku sa odmora nosim u gepeku puno uspomena tj. stvari koje sam kupio da bi me podsjetile na prošlost:

„Cocta“ –  reklamni slogan je „Piće naše mladosti“. U Pavlionima na  Marijin dvoru, gdje sam odrastao, bio je Klub penzionera. Ljetnih večeri smo unosili stolice i stolove i kao naknadu smo dobili jednu flašicu mlake cocte na nas dvojicu. Svaki put kad pijem coctu, sjetim se toga.

„Brut“ – je bio miris kojeg su koristila djeca doktora i ostalih važnih roditelja koji su odlazili u inostranstvo. Mi, djeca običnih trudbenika, smo koristili mirise koji su se mogli kupiti u „Bazaru“. Jedan od tih je bio „Pino silvestre“ koji se mogao kupiti i u trafikama. Taj miris sam jednom poklonio mojoj učiteljici za 8. mart. Tek puno godina kasnije sam shvatio da je to bio after shave! Stariji muškarci su koristili „Pitralon“ ili „Brion“. Moj dedo je poslije brijanja mazao lice rakijom. Najbolja dezinfekcija iznutra i izvana.

„Bazooka“ – su bile popularne, veoma slatke žvakače gume. Imale su  jedan mali strip kao unutrašnji omot. Na tom omotu sam napisao „volim te“  i  dao Almi iz mog razreda u koju sam bio zaljubljen u četvrtom razredu osnovne škole. Kad je to pročitala, prišla mi je i pitala me, da li je to tačno. Crven u licu sam joj to potvrdio i… ništa se nije kasnije desilo. Možda sam trebao napisati: “Hoćemo li se skontati?“. Bez pozitivnog odgovora na to pitanje nijedna veza nije važila započetom. Danas se sve to obavlja putem mobilnog telefona. Kasnije sam saznao da je Alma na jednom rođendanu, na koji nisam bio pozvan, igrala zaloga i morala poljubiti „filmski“ (!) Neleta iz  našeg razreda. Kako sam ga samo tada mrzio! Alma je ubrzo preselila i promijenila školu. Nikad je više nisam vidio a Nele je moj dobar drug. Bazooka žvaka nema više za kupiti.

„Domaćica“ – u goste se išlo uvijek sa kesom. Unutra je najčešće bilo 20 dkg kafe, kilo kocke (kafa se pila jako slatka), „Lero“ sok za razmućivanje i kutija keksa „Domaćica“ ili „Jadro“. Ja sam rado jeo „Lasta Krem štapići“. Rastavio bih štapiće, jezikom polizao punjenje i onda pojeo vafel. Ako se išlo nekom važnijem onda se nosio „Rubinov Vinjak“ a doktorima su se nosili „Stock“ i “Bajadera”.

„Mesni doručak“ – samo Gavrilovićev. Bio je ukusan ako bi se prije jela držao u frižideru. Nekad se pohovao sa jajima za doručak-

„Argeta“ – je bila uvijek Mercedes među paštetama. Osim nje je bila popularna „Jetrena pašteta“ kao i „Kokošija pašteta“. Na konzervi „Kokošije paštete“ je naslikan pijetao(!?) tako da su je neki zvali „horozova pašteta“!

Gotova jela „29 Novembar“ – su bila omiljena na kampovanjima. Ako bi se ostavila na suncu, nisu se morala uveče podgrijavati. Najomiljenije su bile ćufte, jer se moglo umočiti sa kruhom. Nestankom Jugoslavije nestalo je i „29. Novembra“.

„Eurokrem“ – puno slađi od Nutelle ali dobar. Jeo sam ga u kombinaciji sa slanim štapićima. Sada kupujem slane štapiće sa kikirikijem.

“Miješana marmelada” – mama i tata su nas za raspust vozili kod dede na selo i uvijek su kupovali jednu plastičnu kantu „Miješane marmelade“. U njoj je bilo toliko želatina, da se mogla rezati nožem. Ta kanta nam je trajala cijeli raspust.

„Rum pločica“ – kao i „Torticu“ sam kupovao od kusura. U osnovnoj školi smo na velikom odmoru kupovali frtalj hljeba i u njega gurnuli rum pločicu. To nam je bila užina. U gimnaziji smo znali odlaziti na odmoru kod „Komše“, slastičarnu u blizini Druge gimnazije. Tu bi jeli čuveni “Komšin rolat” koji je imao puno margarina i pri žvakanju su krckali kristali šećera. Osim toga smo nekad odlazili u gril na ćošku i tu kupovali „Moću“. To je bio komad somuna natopljen masnoćom nastale prženjem Kranjskih kobasica. Rum pločice obavezno kupim jer ih i moja Švabica voli.

„Petit Beurre“ – je hrskavi keks koji je bio osnovna hrana za bebe, prije nego što su se pojavile „papice“ u staklenkama. Keks se mrvio valjanjem pivske flaše i onda bi se miješao sa mlijekom. Nakon moje nedavne operacije vilice par dana sam se hranio sa „Petit Beurre“.

„Životinjsko carstvo“ –  su bile male šećerne table, koje su ličile čokoladi. Unutra su bile sličice životinja. Nema ih više za kupiti.

„Ki-ki“ bonbone, „Bronhi“, „Negro“, „Visoki C“ –  su bile bonbone koje su se bacale pred opštinom kad su mladenci izlazili sa vjenčanja. Onda bi nastala borba okupljene djece za bonbonama.

„Čajna kobasica“ – se kupovala „kad je neko trebao doći“. Dok bi roditelji ispraćali goste, ja bi praznio tanjire a moj brat čašice pića.

Ajvar – ima ga svuda kupiti, ali nijedan nije kao mamin.

Paprike punjene kupusom – obavezna salata uz grah sa suhim mesom.

Čvarci – kod mog dede na selu se svakog novembra klala svinja. Moje zaduženje je bilo sjeckanje sala i topljenje masti. Nakon topljenja su ostajali čvarci. Volim ih jesti sa purom ili uz svježi bijeli kruh, ali ne puno – visok kolesterin.

Košpe – obavezne na Željinim utakmicama. Nakon utakmice su usne bile spržene solju. U Fojnici je pred kinom bio kiosk gdje su se prodavale košpe, sladoled, a ljetnih večeri kuhani i pečeni kukuruzi. U kino se išlo sa nekoliko fišeka i kino je izgledalo nakon predstave kao da je pao snijeg u kinu. U kiosku se prodavala i tzv. „cigla“. To je bilo nešto četvrtasto, roza i veoma slatko.

„Pokošeno sijeno“ – je bio miris za osvježavanje prostorija. Malo čudno ime, jer ne postoji nepokošeno sijeno. Miris sijena me uvijek podsjeti na moje raspuste kod dede na selo. Osim „Pokošenog sijena“ bilo je i drugih mirisa kao npr. „Jorgovan“ i „Crna mačka“. Nadam se da „Crna mačka“ nije bila miris mrtve mačke.

I tako svaki put ponesem uspomene sa odmora. Ovakvih stvari ima kupiti i u Njemačkoj ali me sa njima ne povezuju sjećanja i male emotivne priče.