Moj Ivan i Željo

Moj Ivan i Željo

Otac moga Ivana ga je poslao nakon onog rata u veliki grad da uči zanat. Učio ga je u auto-mehaničarskoj radionici kod Šandora koja se i danas nalazi iznad pomoćnog terena stadiona Grbavica.

Ivan je spavao na slamarici koja je bila na kamionima u radionici. Znalo se desiti da, dok je on bio u školi, kamion sa slamaricom ode a time i njegov krevet za spavanje. Viđao je igrače Želje kako biciklima dolaze na treninge i utakmice. Nije imao para za ulaznice pa je gledao utakmice sa brda i zavolio Želju.

Taj Željin gen je prenio i na svoju djecu. Sjećam se dana kad je Željo 1972 postao šampion. Slušali smo radio-prenos zadnje utakmice prvenstva 1971/72 na Vidikovcu u Fojnici. Kad je bilo jasno da je Željo prvak, zasvirala je Željina himna a mom Ivanu su potekle suze.

Prije više od 40 godina je poveo prvi put brata i mene na Grbavicu.  Ivan je stao u red za karte među ljude od kojih su neki bili za glavu veći od njega. Bio sam iznenađen kad sam vidio da postoje veći ljudi od mog Ivana. Za mene je moj tata bio najveći i najjači na svijetu.

Nedavno sam bio u Sarajevu i moj Ivan i ja smo otišli na utakmicu protiv Borca. Kupili smo šalove, utrpali fišeke košpica u džepove i sjeli na tribine. Kad se zaorila „Grbavica“ svi su ustali i pjevali. Moj Ivan sa svojih 79 godina je  ustao i raširio šal.

Njegove ruke i šal su doticali reflektore Grbavice.

Novembar 2017: Moj Ivan je nakon teške bolesti umro u 81. godini života. Na dan njegove sahrane 19.11.2017 je Željo pobijedio Borac sa 1:0.

Sada moj Ivan gleda “odozgora” na nas i na njegovog Želju.