Sa minus 13 na plus 30 stepeni
Đorđe Balašević je 1986 na albumu „Bezdan“ objavio pjesmu „Sve je otišlo u Honduras“. Na njemu karakterističan i sarkastičan način pjeva o zlim i lošim tipovima koji su otišli u Honduras. Nisam ni sanjao da ću ja jednog dana biti u Hondurasu, iako nisam zao i loš tip. Bar mislim da nisam. To se desilo ove godine krajem januara. Naime, moja Nicole i ja smo odlučili da vidimo kraj svijeta u kojem još nikada nismo bili i o kojem ne znamo puno. Otac moje Švabica je rođen na Jamajci ali ona još nikad nije bila tamo. Bila je jako uzbuđena pred putovanje jer će konačno vidjeti odakle su joj korijeni. Iako je rođena i odrasla u Njemačkoj, ipak se na njenim pokretima i ponašanju primijeti da ima korijene iz krajeva u kojima ljudi imaju lakoću kretanja i ritam u krvi.
Tog jutra kad smo krenuli je bila temperatura minus 13 stepeni u našem malom selu. Nakon leta smo se u La Romana, Domikanska Republika, gdje je bilo 30 stepeni, ukrcali na ogroman brod i krenuli na dvosedmično krstarenje po Karibiku, Srednjoj Americi a malo smo zakačili i Južnu Ameriku (Kolumbija). Prvi dan smo proveli na brodu jer je slijedeća luka bila Ocho Rios na Jamajci i brod je trebao skoro 30 sati plovidbe da bi stigao u luku. Malo sam se unervozio kad je kapetan rekao da je dubina mora na jednom mjestu 5000 m! Vrijeme smo iskoristili da upoznamo brod i prilagodimo se na toplu klimu i promjenu vremenske zone.
Jamajka
Ocho Rios (Jamajka) je bila prva luka u koju smo pristali na našem krstarenju. Ime znači na španskom „Osam rijeka“. Zbog čega je taj grad dobio to ime nije poznato, jer u tom gradu nema rijeka. Mi smo vidjeli samo jedan potok. Naš prvi izlet na krstarenju je bila posjeta Mauzoleja Bob Marleya u selu Nine Miles.
Za vrijeme vožnje koja je trajala sat i po promatrali smo prirodu, kuće i ljude. Svi su se smješkali, neki su nam mahali i izgledalo je da im je prilično fino iako su kuće trošne i siromašne. Mauzolej je uređen u i oko kuće gdje je Bob rođen. Njegov otac je bio britanski oficir koji je zbog skandalozne veze sa Bobovom majkom morao napustiti britansku armiju.
U mauzolejskom kompleksu se nalazi mramorni grob Boba Marleya, koja je prva grobnica iznad zemlje jednog Jamajčanina. Bob je bio strastveni fudbaler i na jednoj utakmici je povrijedio veliki prst noge. Povreda se iskomplicirala tako da je od nje nastao tumor kože. Zbog njegove religije, Bob nije dopustio da mu bude odstranjen veliki prst i došlo je do metastaza na jetru, pluća i mozak. Bob Marley je umro 1980 godine u Bostonu u 36. godini života. Uz velike počasti je položen u grobnicu uz njegovu omiljenu gitaru, Bibliju, prsten koji je dobio od Haile Selassie i jedne grančice marihuane. U istu grobnicu je sahranjen i njegov mlađi brat koji je ubijen nekoliko godina kasnije, a u grobnici pored ove je sahranjena njegova majka. U kući, u kojoj je odrastao, je jedna mala soba sa metalnim krevetom na kojem se Bob opuštao i spavao. Legenda kaže da žene ne bi trebale doticati ovaj krevet jer bi mogle ostati trudne. Bob je imao 11 zvanične, priznate djece a manipulira se sa brojem između 19 i 36 djece. Nema pouzdanog podatka koliko je imao potomaka i sa koliko žena. To nije neuobičajeno u Jamajci. Kažu da kratica DNA na Jamajci znači „Daddy Not Available“.
Pred kućom je kamen na kojem je Bob sjedio, meditirao i pisao svoje pjesme.
Za vrijeme obilaska mauzoleja se osjećao miris marihuane, vodiči i osoblje su bili izričito veseli, opušteni i sporih pokreta. Nuđeno nam je da kupimo joint na svakom uglu. Interesanto je da je generalno u cijeloj zemlji zabranjeno pušenje cigareta na javnim mjestima i površinama ali se to ne odnosi na joint!
Slijedeći dan smo bili u Montego Bay (Jamajka) i na programu je bila posjeta „YS“ vodopadima i safari čamcem na Black River.
Na putu ka „YS“ vodopadima smo se zaustavili kod Muzeja Petera Tosha, još jednog velikog Reggae muzičara („Johnny B. Good“). Nakon nastavka puta kroz lijepu prirodu došli smo u „YS“ rezervat koji se nalazi u privatnom posjedu. Tu smo vidjeli crvene krave, „naljepše krave na svijetu“, kako su nam rekli. Osvježili smo se na vodopadima i ja sam se usudio skočiti u vodu nakon ljuljanja na lijani. Malo su mi leđa bila crvena nakon tog skoka. Možda su to i krave uradile, pa su postale crvene. Izlet je nastavljen nakon ručka u jednom restoranu gdje smo jeli tradicionalno jelo: rižu, grah i „jerk pork and chicken“ (svinjetinu i piletinu sa grila koji su prije toga bili u sosu sa različitim lokalnim začinima).
Tokom vožnje rijekom „Black River“ vidjeli smo interesantnu floru i faunu.
U vodi su plivali krokodili za koje kažu da su bezopasni, jer su to „jamajčanski krokodili“. Izgleda da se opuštenost i mirnoća ljudi prenose i na životinje. Ili ih možda hrane marihuanom?
Srećom smo slijedeći dan proveli na plovidbi ka Meksiku, tako da smo imali vremena srediti utiske iz Jamajke. Nicole kaže da je osjetila neku povezanost sa ljudima i tom zemljom, tako da je sigurno da ćemo opet ići na Jamajku.
Meksiko
Pristali smo u luku na ostrvu Cozumel koje se nalazi pored poluostrva Yucatán.
Na ovo poluostrvo je prije 66 miliona godina pao meteor koji je napravio krater prečnika od 180 km. Kao posljedica ovo pada meteora, se podigao ogromni oblak prašine koji se proširio cijelom atmosferom zemlje, doveo do zahlađenja klime što je opet dovelo do izumiranja velikog broja biljaka i životinja, između ostalog i dinosaurusa. Cilj našeg izleta su bile piramide Maya koje se nalaze u naseobini Chichén Itzá u unutrašnjosti Yucatána. Između 8. i 11. vijeka je ova naseobina bila vrlo značajna za civilizaciju Maya. Od strane UNESCO-a je 2015 proglašena za Spomenik svjetske baštine.
Karakteristika ovog naselja da se mogu vidjeti različiti arhitektonski stilovi gradnje. Pored piramida mogu se vidjeti observatorije, žrtveni oltari kao i stadion za igranje loptom.
Umjesto golova mogu se vidjeti kameni prstenovi na visini od 5-6 metara kroz koje se morala probaciti lopta.
Maye su izumile kalendar koji je puno tačniji od našeg. Godina ima 18 mjeseci sa po 20 dana i 19. mjesec ima 5 dana.
Za vrijeme našeg posjeta je bila temperatura od 37 stepeni a u Meksiku je u januaru također zimsko godišnje doba. Ne smijem si ni zamisliti kako je ljeti!?
Belize
Iskreno, do ovog putovanja nisam nikad ni čuo za ovu zemlju. Belize je mala, siromašna i meni sada veoma simpatična zemlja. Svako nekoliko godina je opustoše uragani i oni iznova grade i bore se. Cilj našeg izleta je bio Bacab Eco Park u džungli.
Veoma simpatična Lusie nas je vodila kroz džunglu i objašnjavala nam koja biljka je dobra za koje bolesti. Nicole se šalila da bi ovo bio raj za moju Dušanku i Ivana pošto se oni interesiraju za ljekovito bilje.
Uspjeli smo vidjeti crne vrišteće majmune (Alouatta caraya), leguane (Iguana iguana) i čuti delfine kad su ispuštali zrak dok su plivali rijekom koja je proticala džunglom.
Honduras
I onda je došao Honduras.
Luka u koju smo uplovili je bila na ostrvu Roatán koje je 65 km udaljeno od kopna. Ovo je bila najljepša luka u koju smo uplovili. Nažalost, samo je luka lijepa. Sam grad Coxen Hole je prilično zapušten i siromašan. Meni je bilo veoma interesantno na koji način sprovode struju sa bandera. Pošto u samom gradu nema nekih znamenistosti za pogledati, odlučili smo se da odemo u „Maydan Eden Eco Park“ u kojem se mogu vidjeti iskopine Maya i interesantna flora i fauna. Veoma informirani vodič nas je iscrpno informirao o Maya civilizaciji i iskopinama koje su na tom području pronađene.
Cijelo vrijeme hodanja kroz džunglu su nas pratili majmuni, skačući po drveću.
Znamenitost ovog eko-parka je „Crystal Wings“, jedino mjesto u Srednjoj Americi gdje leptiri i kolibri žive zajedno. Leptiri su zaista veoma lijepi i ima ih vrlo velikih.
Kolibre smo također vidjeli ali ih je bilo nemoguće uslikati. Pred ovim parkom su nas okružili papagaji i majmuni. Potpuno su miroljubivi.
Na geografskoj karti je kao slijedeća obala Nikaragve ali tamo nismo pristali iz, pretpostavljam, sigurnosnih razloga. Brod je plovio dalje ka Costa Rica-i tako da smo se mogli cijeli dan na brodu odmoriti i sabrati utiske. Već nakon nekoliko dana sam ustanovio da na brodu radi dosta naše raje iz BiH. Kažu da ih je pedesetak a najviše iz Sarajeva. Bilo je zabavno da smo u svakom restoranu ili prodavnici na brodu bili pozdravljeni sa „Šta ima?“ i uvijek dobijali najbolji sto za večeru.
Costa Rica
Luka u koju smo pristali je Puerto Limón. Costa Rica je odlučila prije više godina da ukine vojsku i taj novac, namijenjen za održavanje vojske, usmjeri u obrazovanje. To je urodilo plodom i Costa Rica je zemlja koja sve potrebe u energiji podmiruju regenerativnom energijom (solarna, bioenergija, hidro-energija…). Cilj našeg izleta je bio životinjski rezervati i botanički park “Tree of life” u dubini džungle. U ovom rezervatu se drže I njeguju životinje koje nisu u stanju da prežive u divljini. Ima puno majmuna koji su držani kao kućne životinje i onda jednostavno negdje ostavljeni.
Oni su u potpunosti izgubili sposobnost da se sami hrane. U ovom rezervatu se njeguju i pokušava ih se naučiti kako da prežive u divljini. Ako im to uspije onda se puštaju u džunglu.
Najsimpatičnija životinja koju smo vidjeli na ovom putovanje je ljenivac. On uvijek silazi sa drveta da bi obavio nuždu i to jako, jako polako. Nekad to traje i do 30 minuta. Ali, kad prigusti spusti se i za 5 minuta. Pored rezervata životinja tu je i botanički park sa raznim vrstama drveća. Između ostalog smo vidjeli zimt i drvo bibera.
Mogao bih si zamisliti da, kad odem u penziju, odem u ovako neki rezervat i provedem godinu-dvije radeći nešto pametno i dobro. Možda se nekad vratim u Costa Rica-u. Ko zna.
Panama
Pristali smo u luku Colón. Sam grad je izuzetno ružan, prljav i zapušten. Kad je čovjek u Panami onda je red da se vidi i Panamski kanal, jedno od svjetskih čuda. Panamski kanal, koji je dug 82 km, povezuje Atlantik i Pacifik. Kroz njega plovi godišnje oko 14.000 brodova. Na kopnu između ova dva okeana se nalazi Gatún jezero. Kanal je prokopan sa obje strane jezera i onda se brodovi dižu sa tri prelaznice na visinu od 26 m, plovi jezerom i onda ponovo spusti prelaznicama na nivo mora. Prvi pokušaj gradnje kanala su napravili Francuzi 1879 godine, pošto su već imali iskustvo sa gradnjom Sueskog kanala. Nakon što je oko 22.000 radnika umrlo od malarije i žute groznice, nastupio je 1883 godine prekid gradnje. Radove su nastavili Amerikanci 1894 godine i završen je 1920 godine. USA su kanal 1999 godine predali Panami.
Dok brod plovi kanalom, zidovima kanala voze paralelno lokomotive povezane sajlama sa brodom i tako osiguravaju da brod ostane u sredini kanala.
Nakon posjete kanalu smo otišli na jedno ostrvo gdje žive Embera Indijanci.
Pokazali su nam svoje rukotvorine, svoje selo i odigrali tradicionalne plesove.
Kolumbija
Kratki boravak smo imali i u Južnoj Americi. Sljedeća luka je bila Cartagena. Grad je fantastičan! Pun života, boja, mirisa i okusa.
Fasade su živih boja u kombinaciji sa tamnim drvenim balkonima.
Mi smo se odlučili za „poguzijsku“ šetnju. Hodali smo gradom i naša vodička nas je vodila do štandova i kioska sa tipičnom kolumbijskom hranom i pićem. Probali smo vrlo ukusna jela, pića od voća koje do tada nikad nismo vidjeli.
Na pijaci smo vidjeli muškarce koji sjede i na stolićima ili klupama drže pisaće mašine. U Kolumbiji je nepismenost oko 30% i oni zarađuju pare pišući dokumente nepismenima.
Cartagena je grad u koji se vrijedi vratiti.
Dominikanska Republika
Nakon jednog dana plovidbe iznad 4500 m dubine i bez zaustavljanja u luci, stigli smo u Santo Domingo.
Možda zbog svih utisaka, a posebno iz Cartagene, nismo nešto bili oduševljeni Santo Domingom. Jedino smo u Dominikanskoj Republici imali pratnju policije. Izabrali smo temu „Tradicionalna Dominikanska Republika“. Vodič se više trudio da nam opiše koliko je povalio Švabica nego što nam je pričao o zemlji i običajima. Posjetili smo grad San Pedro de Marcois udaljen sat vožnje od Santo Dominga. Odveli su nas na pijacu, da vidimo čime se stanovnici hrane.
Pijaca je bila kaotična, sa tezgama na kojima je bilo svježe meso svinja, goveda, peradi… Na njima rojevi muha i razumljivo je da je na 30 stepeni sve imalo malo čudan miris. Pomisao da postanem veganer mi nije bila uošte strana u tom trenutku. Nakon toga smo posjetili neku katedralu kakvih ima na hiljade širom svijeta. Interesantno je bilo kad smo posjetili manufakturu za proizvodnju cigara.
Jedan mladić je pripremao listove duvana, nakon toga bi kolega motao cigare, stavljao ih u kalupe a potom u presu. Konačni omotač i oblik cigara je radila jedna žena (a neće valjda muškarac!?). Posao je izgledao prilično monotono i bilo je vrlo vruće. Prostorija je imala limeni krov bez ikakve izolacije i mogu zamisliti kako je vruće kad su vanjske temperature 40 stepeni?!
Nakon toga je na jednom trgu folklorna grupa izvela za nas tradicionalne pjesme i plesove.
Slijedeći dan smo uplovili u La Romana (Dominikanska Republika) odakle je i počelo naše putovanje. Prije podne smo proveli na brodu i psihički se pripremali za oproštaj od broda koji je proteklih dana bio naša kuća. Veoma dobro smo se osjećali „kod kuće“. Osoblje je bilo izuzetno ljubazno.
Bilo je to lijepo iskustvo i nezaboravan doživljaj i mi planiramo da u skoroj budućnosti upoznamo na ovaj način neki drugi kraj svijeta.
Kad smo sletili u München, nakon 8,5 sati leta, temperatura je bila 2 stepena.
Neueste Kommentare