Nijemci kažu da kad se neki događaj ponovi tri puta, postaje tradicija. Proslava mature generacije 1978 – 1982 godine Druge gimnazije je održana po treći put. Inicijator obilježavanja godišnjica mature je Gagi, raja i ljudina, koji iz Frankfurta vuče konce organizacije. Gagi i koordinatori u Sarajevu svima nama omogućuju, ne i zadnji put, ponovno viđenje i druženje. Ponovo se vide poznata lica i prepričavaju dogodovštine iz vremena koje je 35 godina iza nas. Sjediti u klupama, u kojima smo sjedili kad smo imali manje kilograma a više kose, probudilo je uspomene na lijepe dane, kada nismo ni slutili šta će nam se sljedećih godina desiti. Svako od nas bi mogao napisati roman ili snimiti film o svemu onomu što je slijedilo. Nažalost, neki dragi ljudi (Nikola, Role,…) nisu više s nama. Veze sa nekim školskim drugaricama i drugovima su pokidane i za mnoge od njih se ne zna gdje su. Naša generacija je raštrkana po cijelome svijetu a najbrojnija kolonija je u Torontu. Mnogi od nas su postali ugledni ljekari, naučnici, magistri, doktori nauka, treneri vaterpola, … i, koliko ja znam, niko nije postao političar. Dolazimo iz zemalja u kojima se govore različiti jezici ali čim se sretnemo, imamo ponovo zajednički jezik i šale.

Veliku radost mi je pričinio susret sa dragim drugom još iz osnovne škole, Goranom Bebekom. Tražio sam ga po internetu i jedino što sam o njemu našao je bila objava u Službenom listu, da je u Ljubuškom prijavio gubitak vozačke dozvole. Dragan Nedić je također drug još iz klupa osnovne škole “Slaviša Vajner Čiča”. Bio je najveći vrag u razredu i inicijator svih nestašluka čije su posljedice bili unosi u Disciplinsku svesku. U drugom razredu smo imali takmičenje u pjevanju i on je osvojio prvo mjesto a ja drugo. Ja sam još uvijek siguran da je moja izvedba “Jedne noći u decembru” bila puno bolja, ali je on bio miljenik razreda i dobio je najviše glasova. Dragan je danas sveštenik evangelističke crkve i svojom aurom blagosilja sve oko sebe. Sa mojom dragom drugaricom Marinelom kontakt se nikada nije ni prekidao. Sanja i Ćiro su od drugog razreda do danas i dalje zaljubljeni jedno u drugo. Dejana je došla iz daleke Kanade da se družimo i zadivljuje svojom energijom i ljepotom. Selena je doletjela iz Jeruzalema gdje radi za UN. Ceci smo zahvalni za njen angažman oko organizacije druženja. Jelena, vječita predsjednica razreda i recitatorka, je od prošle proslave promijenila boju kose u crno a ostalo je sve ostalo isto. Dario „Galiot“ je ratom izliječio svoje mucanje. Sule, „Hodajući mrtvac“, kako smo ga zvali zbog njegove „energičnosti“, je bio prvi put na proslavi, iako živi u Sarajevu. Resko, već sada sarajevska legenda, nas je uveseljavao anegdotama vezanih za njegove srčane i moždane udare. Nadam se da će biti još puno anegdota ali nevezanih sa njegovim zdravstvenim stanjem. Emir nije ovaj put donio ispričnicu Mjesne zajednice (brat mu je bio predsjednik iste) našoj razrednici Neveni Šerić. Vjerojatno ju ne bi drugarica Razrednica akceptirala kao i onda kad je pokušavao opravdati „luftanje“. Naš dragi profesor Mimo nas je vodio onomad na ekskurziju, a sada ide sa svojim bivšim učenicima po koncertima. Na svakoj proslavi izgleda sve mlađe i na sljedećoj proslavi se neće razlikovati od nas, njegovih učenika. Na toj ekskurziji sam se udvarao Senadi (tada Čengić) koja mi je rekla nakon povratka u Sarajevo, da je akceptirala moje pokušaje približavanja samo zato što sam ličio na Nebojšu Lakića. Ne upitah Nebojšu na proslavi da li je original imao više uspjeha kod Senade od mene, dvojnika.

Bilo je lijepo vidjeti poznata i manje poznata lica. Bilo je raspitivanja „Ko je ono?“ a onda bi se prišlo toj osobi uz komentar „Ništa se nisi promijenio/la!“. Plesalo se uz hitove naše mladosti čije smo tekstove pozaboravljali (Ples). Neki su pokazali svoja umijeća stečena na kursu plesa, a neki su plesali po spontanim koreografijama na kojima bi im i Gordana Magaš pozavidjela (Muša Youtube). Nakon duge noći smo se razišli na sve strane svijeta opijeni emocijama i sa željom da se postojeće i ponovno uspostavljene veze ne pokidaju.

Bilo bi možda previše patetično reći da sam ponosan na moju generaciju. U svakom slučaju, veoma sam sretan da sam dio ove generacije i da sam proveo dio života sa divnim, posebnim ljudima.

Vidimo se za 5 godina!

Tradicionalno!