Tu spas mene

Tu spas mene

Tužan sam.

Kao i svaki put kad se vratim iz Sarajeva.  Tužan sam zbog onoga što sam vidio i osjetio u rodnom gradu. Već godinama je tako i čini mi se da sam svaki put, nakon povratka iz Sarajeva kući, sve tužniji. Otišao sam prije 22 godine. I tada sam bio tužan iako nisam znao da će to biti konačni odlazak. Sarajevo je tada stenjalo pod pritiskom politike, rat je bio u komšiluku, strah, beznađe, redovi auta za benzin, magla… Nije se puno od tada promijenilo: Sarajevo stenje i sada pod pritiskom politike; nema redova za benzin ali beskonačni redovi auta; strah i beznađe se i sada osjećaju u zraku. Još uvijek magla. Kao da je vrijeme stalo. Nema promjena na bolje. Vrijeme prolazi a BiH tapka u mjestu. Grade se shoping centri i parkinzi a ljudi su gladni i krpe tragove rata na kućama. Oni koji su došli na mjesta nas uteklica nameću svoj način života. Način života koji su živjeli prije nego što su prvi put vidjeli tramvaj. I moj tata je došao sa sela u grad ali se prilagodio gradu. Mi smo proslavljali kraj školske godine svirajući Azru, Indexe, The  Beatles… Maturanti Prve gimnazije su nedavno proslavljali maturu uz duvački orkestar!? Prva gimnazija je bila uz moju Drugu elitna škola u gradu. Sarajevo je sve manje moj grad i sve više se osjećam strancem u njemu. Moje Sarajevo čine moji prijatelji i Željo.

Dugo vremena sam lebdio između dva svijeta. Nisam znao gdje pripadam. Pitao sam se, kad bi mi se  nešto desilo, gdje bi bio sahranjen.  Otkako se svako jutro budim pored, “ u mene mi“, Švabice jasno je gdje je moj dom. „Dom je tamo, gdje neko primijeti da te nema.“ reče Aleksandar Hemon. Ali, svaki put kad dodirnem tlo Sarajeva i Bosne moje će srce ipak iznova zaigrati. To će tako ostati dok sam živ.

Džaba je.

Objavljeno 20.12.2013