Tamburanje i lupetanje
Moja mama kaže, kad bi morala nakratko otići u granap i ostaviti mog brata i mene same, uključila bi radio i podesila ga na stanicu sa muzikom. Na povratku bi nas našla onako kako nas je bila i ostavila. Nekad se znalo desiti da nas nađe zaspale na podu između igračaka. Moji su roditelji često pjevali na slavljima sa prijateljima. Tokom naših putovanja na more sa fićom (auto-radio smo imali tek kasnije u bubi) pjevali smo. Od tate sam uvijek tražio da nam pjeva „Eminu“. Ulaskom u tunele počinjao bi koncert auto sirena. Veliko veselje bi nastupalo, kad bi se u tunelu nalazio i neki kamion koji bi se pridružio koncertu svojom zračnom sirenom.
Polaskom u osnovnu školu, moji roditelji su me upisali u muzičku školu u Pionirskom centru „Boško Buha“. Kupili su mi plavu harmoniku “Delicia” na kojoj sam prvo naučio pjesmicu „Cigančica vodu gazi“. Marljivo sam rastezao harmoniku, vježbao i nakon dvije godine izgubio motivaciju. Na moru sam viđao momke sa gitarama u društvu lijepih cura. Shvatio sam da bi sa harmonikom na plaži bio prilično usamljen.
Svakog ponedjeljka je na Radio Sarajevu u devet sati bio proglašen „Hit sedmice“. Radovao sam se popodnevnim smjenama u školi jer sam mogao čuti, koji je hit te sedmice. Naša familija je bila prilično muzički obdarena i svi su rado pjevali. Kod moje rodice Antonije smo na klimavom stolčiću, kao bini, pjevali naš festival „Vaš šlager sezone“. Tata mi je pričao, da je kao momak imao neki instrument sličan tamburici (prim?). Na njemu je znao odsvirati samo jedno kolo i zato je bio popularan i pozivan na sijela u svim okolnim selima.
Jednom je naša učiteljica Milica Grubor u osnovnoj školi organizirala takmičenje u pjevanju. Ja sam sa pjesmom „Jedne noći u decembru“ osvojio drugo mjesto iza Neleta. I danas sam ubjeđen, da sam bio bolji i da je Nele pobijedio samo zato što je bio miljenik curica iz razreda.
Školske raspuste sam velikim dijelom provodio kod dede na selu. Nedjeljom je slušao „Selo veselo“ sa izvornom narodnom muzikom. Pošto je dedo jedini u selu imao televizor, cijelo selo se skupljalo u njegovoj kući da gleda festival narodne muzike „Ilidža“. Veliko razočaranje bi nastupilo, kad bi se zbog niskog napona, na ekranu televizora pojavila samo bijela linija. Proklinjao se onaj koji je baš to veče uključio neki aparat i tako onemogućio kolektivno kulturno uzdizanje. Za vrijeme žetve je moja baka Ana sa još par prijateljica pjevala izvorne pjesme. Sad bi se to zvalo a capella, a tada je to za mene bilo kreštanje. Sad mi je žao što tada nisam imao mogućnost to pjevanje snimiti, ovjekovječiti.
Prvi uređaj za reprodukciju zvuka sam dobio od mog strica Ilije iz Njemačke. Bio je to Philips mono kazetofon. Sa njim je počelo snimanje muzike sa radije i psovanje voditelja koji bi se javio dok je pjesma još trajala. Interesantno je da i sada, kad čujem neku pjesmu koju sam tada snimio na kazetu, očekujem da počne pjesma koja je bila sljedeća na kazeti. Slušajući pjesme na CD-u ili radiju, a koje imam na pločama, očekujem da “preskoče” na mjestima gdje preskaču na mojim pločama.
Moje rodice su negdje u to vrijeme dobile gramofon sa zvučnikom ugrađenim u poklopac. Od strica su dobile ploče James Lasta i Demisa Roussosa. Kasnije je Angela, kao najstarija, nabavila ploče The Beatles, Janis Joplin… Za mene je bila interesantna ploča Drugog načina jer sam razumio tekst, mogao pjevati i jer su vrištali u pjesmi „Stari grad“. Ta ploča mi je i sada jedna od omiljenih. Na našim prvim žurkama smo miksali muziku tako da smo smanjivali npr. kazetofon i istovremeno pojačavali gramofon.
Stereo zvuk sam prvi put doživio kod rođaka Mire i Viktora. Oni su imali gramofon Tosca i za mene je bila velika atrakcija staviti zvučnike pored ušiju (nije bilo slušalica), pustiti „Money“ Pink Floyda i imati osjećaj da mi je glava kasa i da kovanica upada direktno u moju glavu (preporučujem slušati „Money“ sa slušalicama i doživjeti efekat kase). Uskoro sam i ja dobio stereo-uređaj ili studio (kako smo mi to tada zvali) sa gramofonom i kazetofonom. Prva ploča koju sam kupio bila je ploča „Disko hitovi“ sa „Sailing“ Rod Stewarta i „Fly Robin fly“ – Silver Convention. Počeo sam organizirati Disko večeri u podrumu vikendice u Fojnici. Na loptu smo lijepili komadiće ogledala da bi dobili disko-kuglu. Na startere skinutih sa neonskih svjetiljki smo priključivali sijalice koje smo sami farbali. Sijalice su pri svijetljenu imale interesantne šare, brzo bi se grijale i farba bi počela smrditi. Moj prvi nastup kao DJ sam imao u Vatrogasnom domu u Fojnici. Pošto je bila zima dovezli smo na sankama drva za peć. Iznajmili smo pojačalo i mikrofon od fojničkog KUD-a. Moj “studio” nismo mogli priključiti na pojačalo nego smo mikrofon stavili između zvučnika. U sali je moralo, zbog sigurnosti, cijelo vrijeme biti upaljeno svjetlo!?
Kada sam prvi put bio u Njemačkoj, kupio sam ploču grupe Kiss sa hitom „I was made for lovin’ you“. Na povratku kući smo prenoćili kod bake u Srpcu. Ona je imala radio sa gramofonom. Ja sam bio nestrpljiv i htio sam čuti novu ploču. Stavio sam je na gramofon, uključio ga, stavio iglu na prvu pjesmu. Ručka sa iglom je u jednom pokretu prešla sve pjesme ostavljajući parnicu preko cijele ploče. Moje razočarenje je bilo ogromno.
Došlo je vrijeme da sa rajom idem na more i odlučio sam da učim svirati gitaru. Naravno zbog cura! Moj drug Mekan mi je pokazao osnovne akorde i uskoro sam mogao svirati „Krivo je more“. Vrijedno sam vježbao, skidao akorde, tekstove i pisao moj repertoar u jedan mali rokovnik, koji još uvijek imam. Trud se isplatio. Nisam bio usamljen, mada se nekad znalo desiti da u neka doba pogledam oko sebe i vidim da su oko mene ostale cure za koje se i nije baš isplatilo vježbati. Dobre cure su pokupili tipovi koji su imali bolje argumente od mog tamburanja. Od novca kojeg sam dobio za diplomski od mame i tate, kupio sam si mali synthesizer na kojem sam mogao opet svirati „Cigančicu“.
Od prve plate u Njemačkoj kupio sam si malu stereo liniju sa CD-playerom i kazetofonom. Učlanio sam se u videoteku koja je iznajmljivala CD-e. Presnimavao sam ih na kazete i moj walkman mi je bio vjerni pratilac pri čiščenju kancelarija Siemens-a. Nakon rata sam prenio moju zbirku ploča iz Sarajeva u München, kupio novu gitaru i cajon. Oduvijek sam lupkao ritmove prstima po stolu ili bedrima i sada imam i instrument za lupetanje. Ali, samo kad moja Švabica nije kod kuće.
Za moj 55. rođendan sam si konačno kupio dobar gramofon. Stavio sam ploču Indexa, sjeo u fotelju i sa slušalicama na ušima prepustio se sjećanjima. U neko doba mi je bilo čudno što je muzika prestala i nastupila tišina.
Onda sam se sjetio da moram okrenuti ploču!
Neueste Kommentare