Povratak kući

Povratak kući

Po procjenama međunarodnih organizacija, u Bosni i Hercegovini se nakon rata nalazi više od 3 miliona eksplozivnih objekata. Veliki problem pri čišćenju minskih polja je nedostatak planova i dokumentacije…“.

Spustio je novine i još jednom ponovio „TRI MILIONA!“. Bosna i Hercegovina ima oko tri i pol miliona stanovnika. Tri miliona mina naspram tri i po miliona stanovnika!?  Skoro na svakog stanovnika dođe jedna mina ili bomba! To znači,da je jedna od tih mina njemu namijenjena! Leži negdje i čeka da bude aktivirana.

TRI MILIONA ubica ostalih iza rata koji nije želio, rata koji nije vodio. Rata koji je doživio izvan svoje domovine. Napustio ju je kad je osjetio da dolazi nešto što nije mogao spriječiti, a nije htio biti toga. Rat je za njega počeo na televiziji sa maskiranim spodobama na ulicama rodnog grada. Godine rata su bile godine očaja, suza, straha za najmilije i prijatelje.

Rat je stao, ostali su ožiljci. O njegovoj domovini se sve manje pričalo. Drugi ratovi su postali važniji. I sad, čita u novinama: „Tri miliona mina!“. Pokušao je zamisliti, kako bi to veliko brdo bilo, kad bi se sve stavile na jedno mjesto. Sigurno bi zaklonilo sunce. U tom brdu bila bi i njegova mina. Kako ona izgleda? Vidio je slike tanjurastih mina, mina na štapovima koje su pri aktiviranju skakale… Nije imao pojma o minama i uopšte o oružju.  U vojsci je bio telegrafista i govoreno mu je da je njegovo oružje taster za kucanje Morzeovih znakova. Nosao je neku staru pušku koju je ponekad čistio. Ispalio je u životu 5 metaka i na gađanju bacio jednu ručnu bombu.

Tri miliona! Koliko će još nevinih ljudi poginuti, biti osakaćeno? Hoće li ikad biti sve pronađene i uništene?

U trenucima malodušnosti bi pomislio, zašto ga to uopšte opterećuje. Nije ih on postavio! Sa druge strane, šta je on učinio za svoju domovinu? Jesu li donacije i štrajk glađu na glavnom trgu grada gdje je živio, dovoljan iskaz ljubavi prema domovini?

Ima ljepših zemalja od BiH, kao što je zemlja gdje sada živi. Ali, on nije u njoj rođen, nije u njoj odrastao, za nju ga nisu vezivala sjećanja na djetinjstvo. Rođen je u zemlji siromašnih, tvrdoglavih ljudi. U zemlji u koju ne možeš slučajno doći nego baš sa namjerom i ciljem. U zemlji za koju se čulo zbog jednog ubistva, naranđaste pahuljice i vuka, i onda, kad je potekla krv. Sad je opet u vijestima zbog mina koje su postavili njegovi zemljaci i komšije misleći da brane svoje ili su mislili da je njihovo. Oni su postavili i „njegovu“ minu koja na nekoj livadi, grmlju ili šumi čeka da bude aktivirana i ubije ili osakati neko dijete. Osim, ako je on sam ne nađe!  Ta misao ga nije ostavljala na miru. Imao je osjećaj, da ako to ne uradi, ostaće nešto što će ga pratiti do zadnjeg daha.

Ako je pronađe biće jedna manje!

¤             ¤             ¤

Izašao je iz autobusa u čaršiji koju je dobro poznavao, iako više nije izgledala kao prije. Rat je ostavio traga na ljudima, na kućama. Bilo je tužno gledati potištene ljude bez osmijeha, obučene u dijelove maskirnih uniformi, iako se rat završio prije par godina. Čitao je o tome, da su se dešavale ružne stvari između nekadašnjih komšija, prijatelja. Nije se osjećao prijatno. Kupio je namirnice i neke stvari za koje je mislio da bi mu mogle trebati i uputio su ka selu u kojem je provodio dio svog djetinjstva. Čuo je da je u tom selu bilo borbi i da su mnoge kuće spaljene. Nije se usudio ići prečicom kojom je kao dijete silazio u čaršiju da bi kupio dedi cigara ili sebi Politikin zabavnik. Išao je cestom kojom se zimi sa ostalom djecom spuštao sanjkama, za njega tada, vratolomnom brzinom. Zastao je na mjestu gdje je jednom završio u potoku, jer je iz suprotnog pravca dolazio kamion šumskog preduzeća sa lancima za snijeg na velikim točkovima. Razgledao je prirodu oko ceste. Sve je izgledalo kao prije, a ipak drugačije. Kuće u selima pored kojih je prolazio su bile oštećene, polupanih prozora i bez ljudi. Zastao je na velikoj krivini sa koje je pucao pogled na čaršiju. Imao je osjećaj da nešto pritišće dolinu pred njim. To nešto je pritiskalo i njegove grudi. Pitao se, gdje su ljudi iz kuća koje su izgledale napuštenima, gdje su radnici fabrike koja je nije davala nikakav zvuk od sebe i iz čijeg dimnjaka nije izlazio dim. Svratio je na groblje na kojem su bili grobovi ljudi koje je bio poznavao. Neki su bili zapušteni, a na nekima su bili tragovi skorašnje posjete.

Skrenuo je sa ceste ka selu u kojem je znao svaku kuću i ljude koji su u njima živjeli. Stajao je ispod stare trešnje i obuhvatio pogledom livade i brda njegovog djetinjstva. Pred njim je bio put na kojem su igrali „lopte“. To je bilo jedino mjesto koje je bilo ravno i dovoljno široko da se može igrati „na male“. Sa jedne strane je brdo a sa druge iza ograde velika strmina. Sa smiješkom se sjećao kako se dešavalo, da je lopta prošla kroz ogradu i otkotrljala se niz padinu u šumu. Onaj koji je zadnji bio dodirnuo loptu, morao je ići po nju. Puno puta je bio on taj „sretnik“ i vraćao se bez daha sa loptom uz strminu , dok su ostala djeca ležala na travi i čekala na njega. Kad bi se lopta probušila na trnu, proširivali su rupu na njoj, tako da se mogla brzo sama od sebe napuhati. Takve lopte su bile još bolje jer nisu bile „žive“ i puno odskakale. Išao je putem pored kuća u kojima nije bilo nikoga. Od nekih su ostali samo temelji a neke su imali čađave zidove i i ostatke izgorenih krovova. Vladala je tišina bez cvrkuta ptica, bez mačaka, bez domaćih životinja. Samo su se čuli insekti. Na putu su ležali  plodovi opali sa kruške pored puta. Probao ih je i ukus ga je podsjetio kako se kao dijete noću krišom penjao na tu krušku i ašlamu u blizini. Šljive pored puta su bile neobrezane, sa zelenim plodovima a stabla su bila obrasla travom i trnjem. Kao dijete je skupljao šljive ispod tih stabala za bestilj i rakiju. Pečenje rakije je bio jedan poseban doživljaj. Smio je ostati dugo u noć pored kazana, okretati ručku za miješanje i slušati priče starijih. Što je noć više odmicala i više rakije curilo kroz gazu u lonac, priče su bile dramatičnije i uzbudljivije, a obljubljene žene iz priča brojnije i ljepše.

Stigao je na kraj puta koji je vodio kući u kojoj je proveo bezbrižni dio djetinjstva. Te kuće više nije bilo. Ostali su samo kameni zidovi podruma i magaze. Kuća je bila napravljena od ćerpiča i sigurno je bila brzo izgorila. Od štale i pojate za sijeno su ostali samo temelji. Magaza, u kojoj su se nekad čuvali rakija, jabuke, kiselio kupus, obrasla je u grmlje trnja, paprat i mladice drveća. Staza koja je vodila u gaj i ka izvoru vode zarasla je u travu. Čuo je da je u tom gaju bila odbrambena linija sela. Na livadi pred gajem su se nazirali rovovi obrasli u travu. Bio je siguran da tu ima mina.

Spustio je stvari koje je donio i otišao do izvora da se osvježi. Beton kojim je izvor bio ozidan se osipao i iz cijevi je curila voda u korito. Umio se i napio hladne vode. Vratio se na sredinu dvorišta, zatvorio oči i pokušao si predstaviti, kako je to nekada izgledalo. Kuća je imala verandu sa koje je noću pišao u voćnjak, jer se bojao po mraku otići u poljski klozet. Sa verande su vodile stepenice na tavan na kojem se moglo naći za djecu puno zanimljivih stvari. U jednom sanduku je bio našao knjige i časopise njegovog strica. Među njima su bili i primjerci magazina „Čik“ sa slikama razgolićenih žena u izazovnim pozama. Krijući ih je nosio i pokazivao ostalim klincima dok su čuvali krave na livadama. Niko od nas do tada nije vidio golo žensko tijelo i to je bila velika senzacija.

Kuća je imala jednu veliku prostoriju, dvije spavaće sobe, špajz i kasnije kupatilo. Velika prostorija je bila ujedno kuhinja, trpezarija i dnevna soba. Sa lijeve strane je bio šporet na drva, pored njega sećija na kojoj je sjedio dedo i pušio nalakćen na sto. Pred prozorom je bio, dugo vremena, jedini televizor u selu. Pred ovim crno-bijelim televizorom, napajanim preko stabilizatora zbog pojačavanja napona struje, se okupljalo cijelo selo da bi gledali „Ilidžu“ i govore Tita. Poseban doživljaj su bili boks mečevi između Ali-ja, Frazier-a i Foreman-a. Od uzbuđenja nije mogao spavati noći pred mečeve i gledao je kroz prozor u očekivanju da se pojave svjetla ručnih svjetiljki kojima su muškarci iz sela osvjetljavali put dolazeći putem ka dedinoj kući. Pored ulaza sa lijeve strane je bio špajz u kojem je baka skupljala kajmak sa mlijeka u velikim šerpama. Pored kuće su bili kokošinjac, štala i pojata. Na vrata pojate su bili objesili obruč napravljen od debele armature i tu igrali košarku.

Otvorio je oči i vidio da od svega toga ništa više nije tu. Razgledao je čađave zidove magaze i našao jedan stari zahrđali srp. Uzeo ga je i počeo krčiti jedan ugao magaze od šiblja. Bojao se da ne naiđe na neku zmiju ili drugu životinju. Uz temelj štale je pronašao salonitke za pokrivanje krova koje je dedo čuvao kao rezervu, ako bi nevrijeme oštetilo krov. Salonitkama je napravio nadstrešnicu iznad ćoška magaze koji je raskrčio. Objesio je verige koje je našao u grmlju i na njih zakačio stvari koje je donio. Konzerve hrane je pohranio u trap gdje se nekad čuvao krompir. Na mjestu gdje je bila pušnica zapalio je vatru i ugrijao jednu konzervu. Legao je u vreći za spavanje i pokušao zaspati. Bio je jako umoran od puta.

Neispavan, ukočen i promrzao je ustao sa svitanjem. Sjedeći pored vatre pitao se, da li je njegova odluka bila pametna i šta sad da radi. Nije imao nikakav plan niti ideju kako da sprovede ono zbog čega je došao. Bila je to još jedna njegova nepromišljena i naivna odluka. Uputio se prema ostalim kućama u selu. To je bilo tipično bosansko brdsko selo. Svako je gradio kuću na svojo zemlji, tako da su kuće bile dosta udaljene jedna od druge i bilo je teško napraviti neku infrastrukturu. Nadao se da će naći nekoga u kućama, ali nije bilo nikoga. Zastao je pored oraha na malom raskršću kod kojeg je, ljuljajući se na ljuljašci i pjevajući pjesme koje je sam izmišljao i koje više nikad nije mogao ponoviti, čekao da se pojave svjetla fiće kojim su njegovi roditelji dolazili za vikend iz velikog grada. Nije se sjećao da ih je ikad tako dočekao, jer su oni dolazili kasno kad je on već bio u krevetu ili tek sljedećeg dana. Ipak ih je svaki petak čekao.

Ispod oraha se pružao pogled na cestu kojom je došao iz čaršije i na livade na kojima je ljeti sa ostalom djecom iz sela čuvao krave koje suk pasle “pod ručnom”. On je za njih bio „haustorče“ jer je dolazio iz velikog grada. Oni nisu nikad bili u velikom gradu, na moru. Razgoračenih očiju su slušali kad im je pričao o velikim kućama, o beskrajnom moru. Zimi su na tim livadama skijali. On je jedini u selu imao „prave“ skije, u stvari neke stare skije sa vezovima sa sajlom i cipelama. Djeca iz sela su sami sebi pravili skije. Uzimali bi daske („parmake“), odjeskli ih, zašiljili, potopili u vodu, zadjenuli negdje u procjep i učvrstili ih tako da bi se vrh malo zakrivio. Kao vezove su uzimali trake auto guma koje su pričvršćivali na skije. Stopala u gumenim čizmama bi uvukli ispod te trake i spuštali se prtinom. Niko nije znao upravljati skijama, tako da se uvijek vozilo ravno. Kočenje je također bilo problematično i postavljali su grane borova na kraju staze da bi se zaustavili.

Pitao se, gdje su sada njegovi prijatelji iz djetinjstva. On je imao sreću, da se nije tu zatekao kad je počeo haos. I sad je tu, sam. On i njegova mina. Nije imao pojma gdje je i šta bi uradio kad bi ju slučajno našao. Kako se aktivira mina? Potezanjem žice? Teretom? Razmišljao je šta da radi. Da se pokupi i vrati? Niko nije znao da je tu. Ali, on zna i mora se svakog jutra pogledati u ogledalo!

Dani su prolazili u obilaženju kuća i mjesta za koje su ga vezivale uspomene. Nije se usuđivao ići na mjesta za koja je mislio da bi mogla biti opasna. Vjerojatnoća da na takav način nađe to što je tražio i čega se plašio, bila je vrlo mala. Sjećanja, uspomene i strah su se smjenjivali. Bio je svakim danom umorniji i nesigurniji da li je bila prava odluka doći tu. Sve više se bavio mišlju o povratku.

I, onda…

Dolazeći na izvor po vodu, osjetio je da je nogom pomjerio nešto u travi. Bilo mu je čudno, jer je svaki put dolazio istom stazom i ranije nije ništa primijetio. Nogom je razgrnuo travu i ugledao nju: ručnu bombu. Prestrašio se i ustuknuo par koraka. Srce mu je lupalo. Razgledao je oko sebe, da li još nešto leži u travi. Sjeo je na korito izvora i promatrao bombu. Bila je prljava od vlažne zemlje. Razaznao je prsten osigurača i malu polugu sa strane. Našao ju je! Ili ona njega!? Komadom grane je oprezno razgrnuo travu oko nje. Činilo mu se da je upravo jednu takvu bacio na vježbi u vojsci. Ali, tada je bio jedan oficir uz njega! Koliko se sjećao, morao je čvrsto pritisnuti polugu, izvući osigurač, zamahnuti i baciti bombu. Nije se sjećao koliko je trajalo dok se bomba aktivirala. Gledao je puno partizanskih filmova i koliko se sjećao, Boško Buha je imao bombe kojima je morao udariti o kamen i imao je dovoljno vremena da ode u zaklon nakon bacanja.

Vratio se do magaze i odlučio da prespava noć i još jednom razmisli o svemu. Naravno, cijelu noć nije oka sklopio. Svanulo je, a on još nije bio siguran, šta da radi. Sad kad ju je našao, bilo mu je još gore, jer je znao da je tu i gdje je. Vjerojatno ju je neki vojnik izgubio dok je pio vodu na izvoru. Sad bi se isto tako moglo desiti, da neko dijete dođe na izvor, nađe je i aktivira!  Pitao se, koji ga je vrag tjerao da pročita onaj članak u novinama i počne razmišljati o svemu. Mogao je sada biti daleko i živjeti svoj život a ne biti ovdje neispavan, promrzao, gladan i zarastao. Ali, sad je tu i treba završiti to zbog čega je došao.

Pokupio je stvari i odnio ih do oraha na drugom kraju puta. Skinuo je nadstrešnicu sa mjesta gdje je spavao. Idući ka izvoru naivno se ponadao, da nekim čudom bomba više nije tu. To bi riješilo sve! Ali, bomba je ležala u razgrnutoj travi, onako kako ju je našao. Sjeo je na korito i u tom trenutku zažalio što nije religiozan i što nema nikoga kome bi se molio za pomoć. Ruke su mu bile drhtave i znojave. U glavi mu je pulsiralo. Čučnuo je pored bombe, razgrnuo još malo travu, obrisao ruke o pantalone. Oprezno ju je obuhvatio kao da podiže pile a ne mokru, hladnu napravu napravljenu od ljudi da ubija ljude. Nije bila teška, ali je imao osjećaj da na njegovim dlanovima leži cijeli njegov život sa svim radostima, tugama, smijehom, suzama…

Polako se, ne skidajući pogleda sa nje, okrenuo oko sebe i sporim koracima uputio stazom ka magazi. Prije svakog koraka je sklanjao ruke na stranu da bi vidio kuda koraća. Znoj mu je pekao oči, ali se nije usuđivao prebaciti bombu u jednu ruku i obrisati ih. Put do magaze trajao je vječnost. Stajao je okrenut licem ka magazi i leđima prema putu. Imao je osjećaj da će mu srce iskočiti iz grudi. Disao je ubrzano. Pomislio je da bi kihanje u tom trenutku bilo vrlo opasno. Pogledom je obuhvatio sve što je bilo pred njim: zidove magaze, temelje štale, mjesto gdje je ložio vatru,…njegovo djetinjstvo.

Lijevom rukom je obuhvatio bombu i čvrsto pritisnuo polugu. Desnu ruku je obrisao od pantalone. Drhtavi kažiprst je provukao kroz prsten osigurača. Zatvorio je oči, duboko uzdahnuo i povukao osigurač. Bilo mu je jasno, da od tog momenta više nema povratka. Otvorio je oči i gledao osigurač u desnoj i bombu u lijevoj ruci. Čuo je sam sebe kako vrišti. Objema rukama je obuhvatio bombu, zamahnuo i ubacio je preko zida magaze. Okrenuo se i trčao  putem u pravcu oraha, kao nikada do tada u životu,. Činilo mu se da se orah sve više udaljava od njega, da već cijelu vječnost trči i da nikad neće stići. Konačno je stigao do njega, čučnuo i leđima se naslonio na stablo. Tišina. Ništa se nije čulo. Pitao se da li je bomba već eksplodirala, a on eksploziju nije čuo u bunilu dok je trčao. Ili možda nije ispravna!? Bio je siguran da se neće vratiti i provjeravati. Polako se podigao i osluškivao.

Kad je već mislio, da je sve bilo uzalud, čuo je prasak.

¤             ¤             ¤

Otključao je vrata stana, ušao, spustio stvari i duboko uzdahnuo. Nakon dugo vremena osjetio je toplinu oko srca i u tom trenutku nije mu bilo ništa bitno, što je s druge strane zatvorenih vrata. Uzeo je telefonsku slušalicu i okrenuo broj ureda njegove Švabice. Kad je čuo da se javila njegovim prezimenom rekao je:

„Ich bin zu Hause!“

 

 

Tamburanje i lupetanje

Tamburanje i lupetanje

Moja mama kaže, kad bi morala nakratko otići u granap i ostaviti mog brata i mene same, uključila bi radio i podesila ga na stanicu sa muzikom. Na povratku bi nas našla onako kako nas je bila i ostavila. Nekad se znalo desiti da nas nađe zaspale na podu između igračaka. Moji su roditelji često pjevali na slavljima sa prijateljima. Tokom naših putovanja na more sa fićom (auto-radio smo imali tek kasnije u bubi) pjevali smo. Od tate sam uvijek tražio da nam pjeva „Eminu“. Ulaskom u tunele počinjao bi koncert auto sirena. Veliko veselje bi nastupalo, kad bi se u tunelu nalazio i neki kamion koji bi se pridružio koncertu svojom zračnom sirenom.

Polaskom u osnovnu školu, moji roditelji su me upisali u muzičku školu u Pionirskom centru „Boško Buha“. Kupili su mi plavu harmoniku “Delicia” na kojoj sam prvo naučio pjesmicu „Cigančica vodu gazi“. Marljivo sam rastezao harmoniku, vježbao i nakon dvije godine izgubio motivaciju. Na moru sam viđao momke sa gitarama u društvu lijepih cura. Shvatio sam da bi sa harmonikom na plaži bio prilično usamljen.

Svakog ponedjeljka je na Radio Sarajevu u devet sati bio proglašen „Hit sedmice“. Radovao sam se popodnevnim smjenama u školi jer sam mogao čuti, koji je hit te sedmice. Naša familija je bila prilično muzički obdarena i svi su rado pjevali. Kod moje rodice Antonije smo na klimavom stolčiću, kao bini, pjevali naš festival „Vaš šlager sezone“. Tata mi je pričao, da je kao momak imao neki instrument sličan tamburici (prim?). Na njemu je znao odsvirati samo jedno kolo i zato je bio popularan i pozivan na sijela u svim okolnim selima.

Jednom je naša učiteljica Milica Grubor u osnovnoj školi organizirala takmičenje u pjevanju. Ja sam sa pjesmom „Jedne noći u decembru“ osvojio drugo mjesto iza Neleta. I danas sam ubjeđen, da sam bio bolji i da je Nele pobijedio samo zato što je bio miljenik curica iz razreda.

Školske raspuste sam velikim dijelom provodio kod dede na selu. Nedjeljom je slušao „Selo veselo“ sa izvornom narodnom muzikom. Pošto je dedo jedini u selu imao televizor, cijelo selo se skupljalo u njegovoj kući da gleda festival narodne muzike „Ilidža“. Veliko razočaranje bi nastupilo, kad bi se zbog niskog napona, na ekranu televizora  pojavila samo bijela linija. Proklinjao se onaj koji je baš to veče uključio neki aparat i tako onemogućio kolektivno kulturno uzdizanje. Za vrijeme žetve je moja baka Ana sa još par prijateljica pjevala izvorne pjesme. Sad bi se to zvalo a capella, a tada je to za mene bilo kreštanje. Sad mi je žao što tada nisam imao mogućnost to pjevanje snimiti, ovjekovječiti.

Prvi uređaj za reprodukciju zvuka sam dobio od mog strica Ilije iz Njemačke. Bio je to Philips mono kazetofon. Sa njim je počelo snimanje muzike sa radije i psovanje voditelja koji bi se javio dok je pjesma još trajala. Interesantno je da i sada, kad čujem neku pjesmu koju sam tada snimio na kazetu, očekujem da počne  pjesma koja je bila sljedeća na kazeti. Slušajući pjesme na CD-u ili radiju, a koje imam na pločama, očekujem da “preskoče”  na mjestima gdje preskaču na mojim pločama.

Moje rodice su negdje u to vrijeme dobile gramofon sa zvučnikom ugrađenim u poklopac. Od strica su dobile ploče James Lasta i Demisa Roussosa. Kasnije je Angela, kao najstarija, nabavila ploče The Beatles, Janis Joplin… Za mene je bila interesantna ploča Drugog načina jer sam razumio tekst, mogao pjevati i jer su vrištali u pjesmi „Stari grad“. Ta ploča mi je i sada jedna od omiljenih.  Na našim prvim žurkama smo miksali muziku tako da smo smanjivali npr. kazetofon i istovremeno pojačavali gramofon.

Stereo zvuk sam prvi put doživio kod rođaka Mire i Viktora. Oni su imali gramofon Tosca i za mene je bila velika atrakcija staviti zvučnike pored ušiju (nije bilo slušalica), pustiti „Money“ Pink Floyda i imati osjećaj da mi je glava kasa i da kovanica upada direktno u moju glavu (preporučujem slušati „Money“ sa slušalicama i doživjeti efekat kase). Uskoro sam i ja dobio stereo-uređaj ili studio (kako smo mi to tada zvali) sa gramofonom i kazetofonom. Prva ploča koju sam kupio bila je ploča „Disko hitovi“ sa „Sailing“ Rod Stewarta i „Fly Robin fly“ Silver Convention. Počeo sam organizirati Disko večeri u podrumu vikendice u Fojnici. Na loptu smo lijepili komadiće ogledala da bi dobili disko-kuglu. Na startere skinutih sa neonskih svjetiljki smo priključivali sijalice koje smo sami farbali. Sijalice su pri svijetljenu imale interesantne šare, brzo bi se grijale i farba bi počela smrditi. Moj prvi nastup kao DJ sam imao u Vatrogasnom domu u Fojnici. Pošto je bila zima dovezli smo na sankama drva za peć. Iznajmili smo pojačalo i mikrofon od fojničkog KUD-a. Moj “studio” nismo mogli priključiti na pojačalo nego smo mikrofon stavili između zvučnika. U sali je moralo, zbog sigurnosti, cijelo vrijeme biti upaljeno svjetlo!?

Kada sam prvi put bio u Njemačkoj, kupio sam ploču grupe Kiss sa hitom „I  was made for lovin’ you“. Na povratku kući smo prenoćili kod bake u Srpcu. Ona je imala radio sa gramofonom. Ja sam bio nestrpljiv i htio sam čuti novu ploču. Stavio sam je na gramofon, uključio ga, stavio iglu na prvu pjesmu. Ručka sa iglom je u jednom pokretu prešla sve pjesme ostavljajući parnicu preko cijele ploče. Moje razočarenje je bilo ogromno.

Došlo je vrijeme da sa rajom idem na more i odlučio sam da učim svirati gitaru. Naravno zbog cura! Moj drug Mekan mi je pokazao osnovne akorde i uskoro sam mogao svirati „Krivo je more“. Vrijedno sam vježbao, skidao akorde, tekstove i pisao moj repertoar u jedan mali rokovnik, koji još uvijek imam. Trud se isplatio. Nisam bio usamljen, mada se nekad znalo desiti  da u neka doba pogledam oko sebe i  vidim da su oko mene ostale cure za koje se i nije baš isplatilo vježbati. Dobre cure su pokupili tipovi koji su imali bolje argumente od mog tamburanja. Od novca kojeg sam dobio za diplomski od mame i tate, kupio sam si mali synthesizer na kojem sam mogao opet svirati „Cigančicu“.

Od prve plate u Njemačkoj kupio sam si malu stereo liniju sa CD-playerom i kazetofonom. Učlanio sam se u videoteku koja je iznajmljivala CD-e. Presnimavao sam ih na kazete i moj walkman mi je bio vjerni pratilac pri čiščenju kancelarija Siemens-a. Nakon rata sam prenio moju zbirku ploča iz Sarajeva u München, kupio novu gitaru i cajon. Oduvijek sam lupkao ritmove prstima po stolu ili bedrima i sada imam i instrument za lupetanje. Ali, samo kad moja Švabica nije kod kuće.

Za moj 55. rođendan sam si konačno kupio dobar gramofon. Stavio sam ploču Indexa, sjeo u fotelju i sa slušalicama na ušima prepustio se sjećanjima. U neko doba mi je bilo čudno što je muzika prestala i nastupila tišina.

Onda sam se sjetio da moram okrenuti ploču!

 

Maturanti 50 +

Maturanti 50 +

Nijemci kažu da kad se neki događaj ponovi tri puta, postaje tradicija. Proslava mature generacije 1978 – 1982 godine Druge gimnazije je održana po treći put. Inicijator obilježavanja godišnjica mature je Gagi, raja i ljudina, koji iz Frankfurta vuče konce organizacije. Gagi i koordinatori u Sarajevu svima nama omogućuju, ne i zadnji put, ponovno viđenje i druženje. Ponovo se vide poznata lica i prepričavaju dogodovštine iz vremena koje je 35 godina iza nas. Sjediti u klupama, u kojima smo sjedili kad smo imali manje kilograma a više kose, probudilo je uspomene na lijepe dane, kada nismo ni slutili šta će nam se sljedećih godina desiti. Svako od nas bi mogao napisati roman ili snimiti film o svemu onomu što je slijedilo. Nažalost, neki dragi ljudi (Nikola, Role,…) nisu više s nama. Veze sa nekim školskim drugaricama i drugovima su pokidane i za mnoge od njih se ne zna gdje su. Naša generacija je raštrkana po cijelome svijetu a najbrojnija kolonija je u Torontu. Mnogi od nas su postali ugledni ljekari, naučnici, magistri, doktori nauka, treneri vaterpola, … i, koliko ja znam, niko nije postao političar. Dolazimo iz zemalja u kojima se govore različiti jezici ali čim se sretnemo, imamo ponovo zajednički jezik i šale.

Veliku radost mi je pričinio susret sa dragim drugom još iz osnovne škole, Goranom Bebekom. Tražio sam ga po internetu i jedino što sam o njemu našao je bila objava u Službenom listu, da je u Ljubuškom prijavio gubitak vozačke dozvole. Dragan Nedić je također drug još iz klupa osnovne škole “Slaviša Vajner Čiča”. Bio je najveći vrag u razredu i inicijator svih nestašluka čije su posljedice bili unosi u Disciplinsku svesku. U drugom razredu smo imali takmičenje u pjevanju i on je osvojio prvo mjesto a ja drugo. Ja sam još uvijek siguran da je moja izvedba “Jedne noći u decembru” bila puno bolja, ali je on bio miljenik razreda i dobio je najviše glasova. Dragan je danas sveštenik evangelističke crkve i svojom aurom blagosilja sve oko sebe. Sa mojom dragom drugaricom Marinelom kontakt se nikada nije ni prekidao. Sanja i Ćiro su od drugog razreda do danas i dalje zaljubljeni jedno u drugo. Dejana je došla iz daleke Kanade da se družimo i zadivljuje svojom energijom i ljepotom. Selena je doletjela iz Jeruzalema gdje radi za UN. Ceci smo zahvalni za njen angažman oko organizacije druženja. Jelena, vječita predsjednica razreda i recitatorka, je od prošle proslave promijenila boju kose u crno a ostalo je sve ostalo isto. Dario „Galiot“ je ratom izliječio svoje mucanje. Sule, „Hodajući mrtvac“, kako smo ga zvali zbog njegove „energičnosti“, je bio prvi put na proslavi, iako živi u Sarajevu. Resko, već sada sarajevska legenda, nas je uveseljavao anegdotama vezanih za njegove srčane i moždane udare. Nadam se da će biti još puno anegdota ali nevezanih sa njegovim zdravstvenim stanjem. Emir nije ovaj put donio ispričnicu Mjesne zajednice (brat mu je bio predsjednik iste) našoj razrednici Neveni Šerić. Vjerojatno ju ne bi drugarica Razrednica akceptirala kao i onda kad je pokušavao opravdati „luftanje“. Naš dragi profesor Mimo nas je vodio onomad na ekskurziju, a sada ide sa svojim bivšim učenicima po koncertima. Na svakoj proslavi izgleda sve mlađe i na sljedećoj proslavi se neće razlikovati od nas, njegovih učenika. Na toj ekskurziji sam se udvarao Senadi (tada Čengić) koja mi je rekla nakon povratka u Sarajevo, da je akceptirala moje pokušaje približavanja samo zato što sam ličio na Nebojšu Lakića. Ne upitah Nebojšu na proslavi da li je original imao više uspjeha kod Senade od mene, dvojnika.

Bilo je lijepo vidjeti poznata i manje poznata lica. Bilo je raspitivanja „Ko je ono?“ a onda bi se prišlo toj osobi uz komentar „Ništa se nisi promijenio/la!“. Plesalo se uz hitove naše mladosti čije smo tekstove pozaboravljali (Ples). Neki su pokazali svoja umijeća stečena na kursu plesa, a neki su plesali po spontanim koreografijama na kojima bi im i Gordana Magaš pozavidjela (Muša Youtube). Nakon duge noći smo se razišli na sve strane svijeta opijeni emocijama i sa željom da se postojeće i ponovno uspostavljene veze ne pokidaju.

Bilo bi možda previše patetično reći da sam ponosan na moju generaciju. U svakom slučaju, veoma sam sretan da sam dio ove generacije i da sam proveo dio života sa divnim, posebnim ljudima.

Vidimo se za 5 godina!

Tradicionalno!

 

Sa minus 13 na plus 30 stepeni

Sa minus 13 na plus 30 stepeni

Đorđe Balašević je 1986 na albumu „Bezdan“ objavio pjesmu „Sve je otišlo u Honduras“. Na njemu karakterističan i sarkastičan način pjeva o zlim i lošim tipovima koji su otišli u Honduras. Nisam ni sanjao da ću ja jednog dana biti u Hondurasu, iako nisam zao i loš tip. Bar mislim da nisam. To se desilo ove godine krajem januara. Naime, moja Nicole i ja smo odlučili da vidimo kraj svijeta u kojem još nikada nismo bili i o kojem ne znamo puno. Otac moje Švabica je rođen na Jamajci ali ona još nikad nije bila tamo. Bila je jako uzbuđena pred putovanje jer će konačno vidjeti odakle su joj korijeni. Iako je rođena i odrasla u Njemačkoj, ipak se na njenim pokretima i ponašanju primijeti da ima korijene iz krajeva u kojima ljudi imaju lakoću kretanja i ritam u krvi.

Tog jutra kad smo krenuli je bila temperatura minus 13 stepeni u našem malom selu. Nakon leta smo se u La Romana, Domikanska Republika, gdje je bilo 30 stepeni,  ukrcali na ogroman brod i krenuli na dvosedmično krstarenje po Karibiku, Srednjoj Americi a malo smo zakačili i Južnu Ameriku (Kolumbija). Prvi dan smo proveli na brodu jer je slijedeća luka bila Ocho Rios na Jamajci i brod je trebao skoro 30 sati plovidbe da bi stigao u luku. Malo sam se unervozio kad je kapetan rekao da je dubina mora na jednom mjestu 5000 m! Vrijeme smo iskoristili da upoznamo brod i prilagodimo se na toplu klimu i promjenu vremenske zone.

TUI Mein Schiff 4

Jamajka

Ocho Rios (Jamajka) je bila prva luka u koju smo pristali na našem krstarenju. Ime znači na španskom „Osam rijeka“. Zbog čega je taj grad dobio to ime nije poznato, jer u tom gradu nema rijeka. Mi smo vidjeli samo jedan potok. Naš prvi izlet na krstarenju je bila posjeta Mauzoleja Bob Marleya u selu Nine Miles.

Nine miles village

Nine miles village

Za vrijeme vožnje koja je trajala sat i po promatrali smo prirodu, kuće i ljude. Svi su se smješkali, neki su nam mahali i izgledalo je da im je prilično fino iako su kuće trošne i siromašne. Mauzolej je uređen u i oko kuće gdje je Bob rođen. Njegov otac je bio britanski oficir koji je zbog skandalozne veze sa Bobovom majkom morao napustiti britansku armiju.

Mauzolej Boba Marleya

U mauzolejskom kompleksu se nalazi mramorni grob Boba Marleya, koja je prva grobnica iznad zemlje jednog Jamajčanina. Bob je bio strastveni fudbaler i na jednoj utakmici je povrijedio veliki prst noge. Povreda se iskomplicirala tako da je od nje nastao tumor kože. Zbog njegove religije, Bob nije dopustio da mu bude odstranjen veliki prst i došlo je do metastaza na jetru, pluća i mozak. Bob Marley je umro 1980 godine u Bostonu u 36. godini života. Uz velike počasti je položen u grobnicu uz njegovu omiljenu gitaru, Bibliju, prsten koji je dobio od Haile Selassie i jedne grančice marihuane. U istu grobnicu je sahranjen i njegov mlađi brat koji je ubijen nekoliko godina kasnije, a u grobnici pored ove je sahranjena njegova majka. U kući, u kojoj je odrastao, je jedna mala soba sa metalnim krevetom na kojem se Bob opuštao i spavao. Legenda kaže da žene ne bi trebale doticati ovaj krevet jer bi mogle ostati trudne. Bob je imao 11 zvanične, priznate djece a manipulira se sa brojem između 19 i 36 djece. Nema pouzdanog podatka koliko je imao potomaka i sa koliko žena. To nije neuobičajeno u Jamajci. Kažu da kratica DNA na Jamajci znači „Daddy Not Available“.

Kamen na kojem je meditirao Bob Marley

 

Pred kućom je kamen na kojem je Bob sjedio, meditirao i pisao svoje pjesme.

Prodavac jointa

 

Za vrijeme obilaska mauzoleja se osjećao miris marihuane, vodiči i osoblje su bili izričito veseli, opušteni i sporih pokreta. Nuđeno nam je da kupimo joint na svakom uglu. Interesanto je da je generalno u cijeloj zemlji zabranjeno pušenje cigareta na javnim mjestima i površinama ali se to ne odnosi na joint!

Live music

 

Slijedeći dan smo bili u Montego Bay (Jamajka) i na programu je bila posjeta „YS“ vodopadima i safari čamcem na Black River.

YS vodopadi

Muzej Petera Tosha

“Najljepše krave na svijetu”

Na putu ka „YS“ vodopadima smo se zaustavili kod Muzeja Petera Tosha, još jednog velikog Reggae muzičara („Johnny B. Good“). Nakon nastavka puta kroz lijepu prirodu došli smo u „YS“ rezervat koji se nalazi u privatnom posjedu. Tu smo  vidjeli crvene krave, „naljepše krave na svijetu“, kako su nam rekli. Osvježili smo se na vodopadima i ja sam se usudio skočiti u vodu nakon ljuljanja na lijani. Malo su mi leđa bila crvena nakon tog skoka. Možda su to i krave uradile, pa su postale crvene. Izlet je nastavljen nakon ručka u jednom restoranu gdje smo jeli tradicionalno jelo: rižu, grah i „jerk pork and chicken“ (svinjetinu i piletinu sa grila koji su prije toga bili u sosu sa različitim lokalnim začinima).

Bazen u YS rezervatu

Tokom vožnje rijekom „Black River“ vidjeli smo interesantnu floru i faunu.

Black River

U vodi su plivali krokodili za koje kažu da su bezopasni, jer su to „jamajčanski krokodili“. Izgleda da se opuštenost i mirnoća ljudi prenose i na životinje. Ili ih možda hrane marihuanom?

Miroljubivi krokodil

Srećom smo slijedeći dan proveli na plovidbi ka Meksiku, tako da smo imali vremena srediti utiske iz Jamajke. Nicole kaže da je osjetila neku povezanost sa ljudima i tom zemljom, tako da je sigurno da ćemo opet ići na Jamajku.

Meksiko

Pristali smo u luku na ostrvu Cozumel koje se nalazi pored poluostrva Yucatán.

Piramida Maya

Na ovo poluostrvo je prije 66 miliona godina pao meteor koji je napravio krater prečnika od 180 km. Kao posljedica ovo pada meteora, se podigao ogromni oblak prašine koji se proširio cijelom atmosferom zemlje, doveo do zahlađenja klime što je opet dovelo do izumiranja velikog broja biljaka i životinja, između ostalog i dinosaurusa. Cilj našeg izleta su bile piramide Maya koje se nalaze u naseobini Chichén Itzá u unutrašnjosti Yucatána. Između 8. i 11. vijeka je ova naseobina bila vrlo značajna za civilizaciju Maya. Od strane UNESCO-a je 2015 proglašena za Spomenik svjetske baštine.

Žrtveni oltar

Karakteristika ovog naselja da se mogu vidjeti različiti arhitektonski stilovi gradnje. Pored piramida mogu se vidjeti observatorije, žrtveni oltari kao i stadion za igranje loptom.

 

Prsten kroz koji se morala probaciti lopta

 

Umjesto golova mogu se vidjeti kameni prstenovi na visini od 5-6 metara kroz koje se morala probaciti lopta.

 

Maye su izumile kalendar koji je puno tačniji od našeg. Godina ima 18 mjeseci sa po 20 dana i 19. mjesec ima 5 dana.

Kalendar Maya

Za vrijeme našeg posjeta je bila temperatura od 37 stepeni a u Meksiku je u januaru također zimsko godišnje doba. Ne smijem si ni zamisliti kako je ljeti!?

Belize

Džungla

Iskreno, do ovog putovanja nisam nikad ni čuo za ovu zemlju. Belize je mala, siromašna i meni sada veoma simpatična zemlja. Svako nekoliko godina je opustoše uragani i oni iznova grade i bore se. Cilj našeg izleta je bio Bacab Eco Park u džungli.

Luise i Nicole

Veoma simpatična Lusie nas je vodila kroz džunglu i objašnjavala nam koja biljka je dobra za koje bolesti. Nicole se šalila da bi ovo bio raj za moju Dušanku i Ivana pošto se oni interesiraju za ljekovito bilje.

 

 

Uspjeli smo vidjeti crne vrišteće majmune (Alouatta caraya), leguane (Iguana iguana) i čuti delfine kad su ispuštali zrak dok su plivali rijekom koja je proticala džunglom.

Crni majmun

Leguan

Honduras

I onda je došao Honduras.

Coxen Hole

Bandera

Luka u koju smo uplovili je bila na ostrvu Roatán koje je 65 km udaljeno od kopna. Ovo je bila najljepša luka u koju smo uplovili. Nažalost, samo je luka lijepa. Sam grad Coxen Hole je prilično zapušten i siromašan. Meni je bilo veoma interesantno na koji način sprovode struju sa bandera. Pošto u samom gradu nema nekih znamenistosti za pogledati, odlučili smo se da odemo u „Maydan Eden Eco Park“ u kojem se mogu vidjeti iskopine Maya i interesantna flora i fauna. Veoma informirani vodič nas je iscrpno informirao o Maya civilizaciji i iskopinama koje su na tom području pronađene.

Cijelo vrijeme hodanja kroz džunglu su nas pratili majmuni, skačući po drveću.

Bjeloglavi majmun (Cebus capucinus)

Znamenitost ovog eko-parka je „Crystal Wings“, jedino mjesto u Srednjoj Americi gdje leptiri i kolibri žive zajedno. Leptiri su zaista veoma lijepi i ima ih vrlo velikih.

Leptir u Crystal Wings parku

Kolibre smo također vidjeli ali ih je bilo nemoguće uslikati. Pred ovim parkom su nas okružili papagaji i majmuni. Potpuno su miroljubivi.

  

Na geografskoj karti je kao slijedeća obala Nikaragve ali tamo nismo pristali iz, pretpostavljam, sigurnosnih razloga. Brod je plovio dalje ka Costa Rica-i tako da smo se mogli cijeli dan na brodu odmoriti i sabrati utiske. Već nakon nekoliko dana sam ustanovio da na brodu radi dosta naše raje iz BiH. Kažu da ih je pedesetak a najviše iz Sarajeva. Bilo je zabavno da smo u svakom restoranu ili prodavnici na brodu bili pozdravljeni sa „Šta ima?“ i uvijek dobijali najbolji sto za večeru.

Costa Rica

Luka u koju smo pristali je Puerto Limón. Costa Rica je odlučila prije više godina da ukine vojsku i taj novac, namijenjen za održavanje vojske, usmjeri u obrazovanje. To je urodilo plodom i Costa Rica je zemlja koja sve potrebe u energiji podmiruju regenerativnom energijom (solarna, bioenergija, hidro-energija…). Cilj našeg izleta je bio životinjski rezervati i botanički park “Tree of life” u dubini džungle. U ovom rezervatu se drže I njeguju životinje koje nisu u stanju da prežive u divljini. Ima puno majmuna koji su držani kao kućne životinje i onda jednostavno negdje ostavljeni.

Bjeloglavi majmun (Cebus capucinus)

Oni su u potpunosti izgubili sposobnost da se sami hrane. U ovom rezervatu se njeguju i pokušava ih se naučiti kako da prežive u divljini. Ako im to uspije onda se puštaju u džunglu.

Ljenivac

 

Najsimpatičnija životinja koju smo vidjeli na ovom putovanje je ljenivac. On uvijek silazi sa drveta da bi obavio nuždu i to jako, jako polako. Nekad to traje i do 30 minuta. Ali, kad prigusti spusti se i za 5 minuta. Pored rezervata životinja tu je i botanički park sa raznim vrstama drveća. Između ostalog smo vidjeli zimt i drvo bibera.

 

          

Mogao bih si zamisliti da, kad odem u penziju, odem u ovako neki rezervat i provedem godinu-dvije radeći nešto pametno i dobro. Možda se nekad vratim u Costa Rica-u. Ko zna.

Panama

Panamski kanal

Pristali smo u luku Colón. Sam grad je izuzetno ružan, prljav i zapušten. Kad je čovjek u Panami onda je red da se vidi i Panamski kanal, jedno od svjetskih čuda. Panamski kanal, koji je dug 82 km, povezuje  Atlantik i Pacifik. Kroz njega plovi godišnje oko 14.000 brodova. Na kopnu između ova dva okeana se nalazi Gatún jezero. Kanal je prokopan sa obje strane jezera i onda se brodovi dižu sa tri prelaznice na visinu od 26 m, plovi jezerom i onda ponovo spusti prelaznicama na nivo mora. Prvi pokušaj gradnje kanala su napravili Francuzi 1879 godine, pošto su već imali iskustvo sa gradnjom Sueskog kanala. Nakon što je oko 22.000 radnika umrlo od malarije i žute groznice, nastupio je 1883 godine prekid gradnje. Radove su nastavili Amerikanci 1894 godine  i završen je 1920 godine. USA su kanal 1999 godine predali Panami.

Lokomotiva usmjerava brod

Dok brod plovi kanalom, zidovima kanala voze paralelno lokomotive povezane sajlama sa brodom i tako osiguravaju da brod ostane u sredini kanala.

 

 

Nakon posjete kanalu smo otišli na jedno ostrvo gdje žive Embera Indijanci.

         

Pokazali su nam svoje rukotvorine, svoje selo i odigrali tradicionalne plesove.

Mali Embera indijanci

 

Kolumbija

Kratki boravak smo imali i u Južnoj Americi. Sljedeća luka je bila Cartagena. Grad je fantastičan! Pun života, boja, mirisa i okusa.

Trg u Cartageni

Cartagena

 

 

Fasade su živih boja u kombinaciji sa tamnim drvenim balkonima.

 

 

Mi smo se odlučili za „poguzijsku“ šetnju. Hodali smo gradom i naša vodička nas je vodila do štandova i kioska sa tipičnom kolumbijskom hranom i pićem. Probali smo vrlo ukusna jela, pića od voća koje do tada nikad nismo vidjeli.

         

Na pijaci smo vidjeli muškarce koji sjede i na stolićima ili klupama drže pisaće mašine. U Kolumbiji je nepismenost oko 30% i oni zarađuju pare pišući dokumente nepismenima.

Kucači

Cartagena je grad u koji se vrijedi vratiti.

Dominikanska Republika

Nakon jednog dana plovidbe iznad 4500 m dubine i bez zaustavljanja u luci, stigli smo u Santo Domingo.

Katedrala u Santa Domingu

Možda zbog svih utisaka, a posebno iz Cartagene, nismo nešto bili oduševljeni Santo Domingom. Jedino smo u Dominikanskoj Republici imali pratnju policije. Izabrali smo temu „Tradicionalna Dominikanska Republika“. Vodič se više trudio da nam opiše koliko je povalio Švabica nego što nam je pričao o zemlji i običajima. Posjetili smo grad San Pedro de Marcois udaljen sat vožnje od Santo Dominga. Odveli su nas na pijacu, da vidimo čime se stanovnici hrane.

Pijaca je bila kaotična, sa tezgama na kojima je bilo svježe meso svinja, goveda, peradi… Na njima rojevi muha i razumljivo je da je na 30 stepeni sve imalo malo čudan miris. Pomisao da postanem veganer mi nije bila uošte strana u tom trenutku. Nakon toga smo posjetili neku katedralu kakvih ima na hiljade širom svijeta. Interesantno je bilo kad smo posjetili manufakturu za proizvodnju cigara.

Manufakturna proizvodnja cigara

Jedan mladić je pripremao listove duvana, nakon toga bi kolega motao cigare, stavljao ih u kalupe a potom u presu. Konačni omotač i oblik cigara je radila jedna žena (a neće valjda muškarac!?). Posao je izgledao prilično monotono i bilo je vrlo vruće. Prostorija je imala limeni krov bez ikakve izolacije i mogu zamisliti kako je vruće kad su vanjske temperature 40 stepeni?!

 

 

 

Nakon toga je na jednom trgu folklorna grupa izvela za nas tradicionalne pjesme i plesove.

Plesači folklora

 

Slijedeći dan smo uplovili u La Romana (Dominikanska Republika) odakle je i počelo naše putovanje. Prije podne smo proveli na brodu i psihički se pripremali za oproštaj od broda koji je proteklih dana bio naša kuća. Veoma dobro smo se osjećali „kod kuće“. Osoblje je bilo izuzetno ljubazno.

Hauskeeper i Nicole (Nicole se morala sagnuti da ne bi bila puno veća od Filipinaca)

Bilo je to lijepo iskustvo i nezaboravan doživljaj i mi planiramo da u skoroj budućnosti upoznamo na ovaj način neki drugi kraj svijeta.

Kad smo sletili u München, nakon 8,5 sati leta, temperatura je bila 2 stepena.

 

Drvo prijateljstva

Drvo prijateljstva

“Drvo života” (“Tree of life”) je jedno od glavnih znamenitosti Bahreina. Nalazi se na glavnom ostrvu, oko 2 km udaljeno od Dschabal ad-Duchan (arapski جبل الدخان), najvišeg brda bahreinskog ostrva (135m). Kažu da je drvo staro više od 400 godina i proglašeno je čudom prirode. Slijedeći izvor vode je udaljen 1,2 km i nije poznato na koji način dolazi do vode neophodne za život. Vjerojatno korijen doseže do velikih dubina, širina i tako stotinama godina odolijeva veoma teškim uslovima za život.

Prijateljstva ne traju, čisto iz bioloških razloga, tako dugo kao što je životni vijek „Drveta života“. Korijeni drveta prijateljstva mogu također biti veoma duboki, crpe snagu iz zajedničkih doživljaja i zahvaljujući tome drvo preživi nepogode i iskušenja. Mnoga od njih ne prežive i jednostavno se osuše i uruše.

„Drvo prijateljstva” sa Ciletom i Nenadom je posađeno na dočeku 1989 godine. Ne vjerujem u slučaje i mislim da je jednostavno tako moralo biti, da budem pozvan na doček na kojem su i oni bili. Pili smo, pjevali i slavili kao da smo znali da je to početak nečega novoga, velikoga. Slijedeće dane smo se družili, uvijek iznova gledali film „Top secret“ i radovali se kad bi otkrili neki, do tada nezapaženi, detalj filma. Ljeto smo proveli u Ciletovoj kući u Trsteniku na Pelješcu, uveče pecali na molu, pili vino, svirali gitaru i pjevali uz svjetlost fenjera. Trstenik je bio luka gdje je naše prijateljstvo uplovilo i bacilo sidro.  Slijedeću Novu godinu smo dočekali u vikendici mojih roditelja, u Fojnici. Tri dana smo se družili, gledali Bečki novogodišnji koncert i radovali se kad bi u sali vidjeli prazno mjesto, jer se govorilo da je koncert godinama unaprijed rasprodat. Nismo ni sanjali da će do slijedećeg, zajedničkog novogodišnjeg dočeka proći jako puno vremena. Slijedio je moj odlazak u Njemačku, rat. Uprkos ratu održavali smo kontakt na liniji Sarajevo – München, onoliko i tako često, kako je bilo moguće. Rat je prošao, mi se poženili i viđali ljeti kad bi došao u Bosnu.

Ove godine, nakon 28 godina, smo ponovo zajedno slavili Novu godinu. Naše „Drvo prijateljstva“ je došlo u posjetu bahreinskom „Drvetu života“. Nenad i Selma sada žive kao „Gasterbeiteri“ u Bahreinu i pozvali su Cileta i Dženanu, mene i moju Nicole da dođemo kod njih i provedemo par dana zajedno. Doček Nove godine je bio na terasi zgrade sa divnim pogledom na grad i uz bosanske specijalitete. Vrijeme je učinilo svoje. Postali smo stariji, sa manje kose a više kila, ali ne i ozbiljniji. Smijali smo se starim anegdotama i stvarali nove. Srećom i naše životne saputnice se potpuno uklapaju u naše odnose.

Proveli smo nezaboravne dane i kad smo se razišli svako svojim putem, postalo nam je jasno koliko smo vezani i koliko su duboki korijeni našeg „Drveta prijateljstva“.

Prije odlaska smo posjetili bahreinsko „Drvo života“ i vidjeli da ga ipak neko zalijeva.