Pretis lonac

Pretis lonac

pretis

Moj pretis lonac sam donio iz Bosne. Mama kaže da ga je kupila kad sam bio mali. Znači star je preko 45 goodina. Pretis lonac je neuništiv i ne bi ga mijenjao za jedan novi Schnellkochtopf. Kuhanje može biti i opasno ako se ne pazi. Jednom je moj dedo kuhao grah u pretis loncu. Kad je mislio da je gotovo, stavio ga je pod hladnu vodu, skinuo ventil i čekao da prestane izlaziti para da bi poklopac sam od sebe upao u lonac. Para je prestala izlaziti a poklopac se još uvijek nije mogao otvoriti. Vjerojatno je zrno graha spriječilo izlazak pare. Dedo je silom otvorio lonac. Rezultat je bio da je sadržaj lonca pod pritiskom  izletio van. Dedo je dobio lakše opekotine a mi smo morali krečiti kuhinju.

Moja domovina Bosna i Hercegovina me podsjeća na pretis lonac. Bosanski pretis lonac je pod pritiskom i primjenom nasilja bi se moglo desiti da eksplodira. Pratim portale na internetu i u meni samom se stvara veliki pritisak ljutnje. Svuda se može čitati kako je ranije bilo bolje i kao u raju dok nas ONI nisu zavadili. Ko su ONI!? Svako ko to tvrdi priznaje neintelegenciju ovog naroda. Ko može da zavadi dvije intelegentne osobe? MI smo se sami zavadili i treba konačno prestati skidati odgovornost sa sebe i prebacivati ju na NJIH. Niko u Evropi ne želi imati posla sa BiH. Nema investicija jer nema države, nema infrastrukture. Čak ni jeftina radna snaga ne može motivirati investitore. Narod je rezigniran i letargičan, krivi političare za sadašnju situaciju koje je sam NAROD izabrao. I sve dok se bude biralo „PROTIV“ a ne „ZA“ situacija se neće promijeniti. Bira se „naš“ samo da „anamo onaj njihov“ ne bude izabran, iako je možda bolji čovjek i političar. Naravno, političarima ovakva situacija odgovara jer je garancija da će opet biti birani. Zbog toga dijele narod još od prvih godina života. Djeca idu u podijeljena obdaništa, u, po naciji, podijeljene škole. Gledao sam seriju Slobodne Evrope „Perspektiva“. U Mostaru u istoj školskoj zgradi održavaju nastavu saobraćajna (po bosanskom programu) i prometna (po hrvatskom programu) škola. Interesira me, šta je to toliko različito u školskim programima (osim jezika) da ne bi mogli zajedno ići u istu školu? Učenici idu u različite smjene i one su tako organizirane da je izmedju smjena dovoljno vremena, da bi učenici mogli napustiti školu i da se ne bi sreli. NEVJEROJATNO!!!!! Intervjui učenika obje škole su pokazali da su učenici opterećeni predrasudama. Predrasude su otrov i rezultat neznaja i nespremnosti se pozabaviti sa nepoznatim. Sami učenici priznaju da sve to dolazi od roditelja koji ih uče da su „oni tamo“ drugačiji, loši i krivi za sve. Pitam se gdje su ti roditelji (moja generacija) odrasli? Njihovo djetinjstvo sigurno nije bilo obilježeno mržnjom. Ne vjerujem da postoji ijedan roditelj koji svom djetetu želi da doživi rat. Nadu bude izjave, da učenici kada komuniciraju „sa onim drugim“, nemaju nikakve probleme i spremni su za normalne odnose. To je šansa koju treba iskoristiti i to je izlaz iz ove letargije i depresije koja vlada u BiH! Pustite djecu da komuniziraju da se upoznavaju. Tu bi veliku ulogu mogli odigrati studenti. Fakulteta ima više nego što ih je ikada bilo. Oni bi se trebali organizirati i uspostaviti veze sa drugim fakultetima. Organizirati workshops i razgovarati o problemima koji su im zajednički. Politiku bi trebalo ostaviti po strani. Kada bi se ova energija utrošena u svakodnevne akcije tipa „Da se ne zaboravi“ usmjerila u akcije koje bi popravile ovu situaciju, bilo bi svima bolje. Naravno da ne treba zaboraviti šta je bilo, ali ne treba već preko 20 godina uvijek iznova stavljati prst u ranu. Ponovno uspostavljanje normalnih odnosa je dugotrajan proces ali nema alternativu. Ako se nešto ne promijeni niko se neće sjećati ovog sadašnjeg vremena sa nostalgijom.

Bosanski pretis lonac treba staviti pod hladnu vodu, skinuti ventil, pustiti da para izadje i da se poklopac otvori.

Narod mora otvoriti česmu.