Povratak kući

Povratak kući

Po procjenama međunarodnih organizacija, u Bosni i Hercegovini se nakon rata nalazi više od 3 miliona eksplozivnih objekata. Veliki problem pri čišćenju minskih polja je nedostatak planova i dokumentacije…“.

Spustio je novine i još jednom ponovio „TRI MILIONA!“. Bosna i Hercegovina ima oko tri i pol miliona stanovnika. Tri miliona mina naspram tri i po miliona stanovnika!?  Skoro na svakog stanovnika dođe jedna mina ili bomba! To znači,da je jedna od tih mina njemu namijenjena! Leži negdje i čeka da bude aktivirana.

TRI MILIONA ubica ostalih iza rata koji nije želio, rata koji nije vodio. Rata koji je doživio izvan svoje domovine. Napustio ju je kad je osjetio da dolazi nešto što nije mogao spriječiti, a nije htio biti toga. Rat je za njega počeo na televiziji sa maskiranim spodobama na ulicama rodnog grada. Godine rata su bile godine očaja, suza, straha za najmilije i prijatelje.

Rat je stao, ostali su ožiljci. O njegovoj domovini se sve manje pričalo. Drugi ratovi su postali važniji. I sad, čita u novinama: „Tri miliona mina!“. Pokušao je zamisliti, kako bi to veliko brdo bilo, kad bi se sve stavile na jedno mjesto. Sigurno bi zaklonilo sunce. U tom brdu bila bi i njegova mina. Kako ona izgleda? Vidio je slike tanjurastih mina, mina na štapovima koje su pri aktiviranju skakale… Nije imao pojma o minama i uopšte o oružju.  U vojsci je bio telegrafista i govoreno mu je da je njegovo oružje taster za kucanje Morzeovih znakova. Nosao je neku staru pušku koju je ponekad čistio. Ispalio je u životu 5 metaka i na gađanju bacio jednu ručnu bombu.

Tri miliona! Koliko će još nevinih ljudi poginuti, biti osakaćeno? Hoće li ikad biti sve pronađene i uništene?

U trenucima malodušnosti bi pomislio, zašto ga to uopšte opterećuje. Nije ih on postavio! Sa druge strane, šta je on učinio za svoju domovinu? Jesu li donacije i štrajk glađu na glavnom trgu grada gdje je živio, dovoljan iskaz ljubavi prema domovini?

Ima ljepših zemalja od BiH, kao što je zemlja gdje sada živi. Ali, on nije u njoj rođen, nije u njoj odrastao, za nju ga nisu vezivala sjećanja na djetinjstvo. Rođen je u zemlji siromašnih, tvrdoglavih ljudi. U zemlji u koju ne možeš slučajno doći nego baš sa namjerom i ciljem. U zemlji za koju se čulo zbog jednog ubistva, naranđaste pahuljice i vuka, i onda, kad je potekla krv. Sad je opet u vijestima zbog mina koje su postavili njegovi zemljaci i komšije misleći da brane svoje ili su mislili da je njihovo. Oni su postavili i „njegovu“ minu koja na nekoj livadi, grmlju ili šumi čeka da bude aktivirana i ubije ili osakati neko dijete. Osim, ako je on sam ne nađe!  Ta misao ga nije ostavljala na miru. Imao je osjećaj, da ako to ne uradi, ostaće nešto što će ga pratiti do zadnjeg daha.

Ako je pronađe biće jedna manje!

¤             ¤             ¤

Izašao je iz autobusa u čaršiji koju je dobro poznavao, iako više nije izgledala kao prije. Rat je ostavio traga na ljudima, na kućama. Bilo je tužno gledati potištene ljude bez osmijeha, obučene u dijelove maskirnih uniformi, iako se rat završio prije par godina. Čitao je o tome, da su se dešavale ružne stvari između nekadašnjih komšija, prijatelja. Nije se osjećao prijatno. Kupio je namirnice i neke stvari za koje je mislio da bi mu mogle trebati i uputio su ka selu u kojem je provodio dio svog djetinjstva. Čuo je da je u tom selu bilo borbi i da su mnoge kuće spaljene. Nije se usudio ići prečicom kojom je kao dijete silazio u čaršiju da bi kupio dedi cigara ili sebi Politikin zabavnik. Išao je cestom kojom se zimi sa ostalom djecom spuštao sanjkama, za njega tada, vratolomnom brzinom. Zastao je na mjestu gdje je jednom završio u potoku, jer je iz suprotnog pravca dolazio kamion šumskog preduzeća sa lancima za snijeg na velikim točkovima. Razgledao je prirodu oko ceste. Sve je izgledalo kao prije, a ipak drugačije. Kuće u selima pored kojih je prolazio su bile oštećene, polupanih prozora i bez ljudi. Zastao je na velikoj krivini sa koje je pucao pogled na čaršiju. Imao je osjećaj da nešto pritišće dolinu pred njim. To nešto je pritiskalo i njegove grudi. Pitao se, gdje su ljudi iz kuća koje su izgledale napuštenima, gdje su radnici fabrike koja je nije davala nikakav zvuk od sebe i iz čijeg dimnjaka nije izlazio dim. Svratio je na groblje na kojem su bili grobovi ljudi koje je bio poznavao. Neki su bili zapušteni, a na nekima su bili tragovi skorašnje posjete.

Skrenuo je sa ceste ka selu u kojem je znao svaku kuću i ljude koji su u njima živjeli. Stajao je ispod stare trešnje i obuhvatio pogledom livade i brda njegovog djetinjstva. Pred njim je bio put na kojem su igrali „lopte“. To je bilo jedino mjesto koje je bilo ravno i dovoljno široko da se može igrati „na male“. Sa jedne strane je brdo a sa druge iza ograde velika strmina. Sa smiješkom se sjećao kako se dešavalo, da je lopta prošla kroz ogradu i otkotrljala se niz padinu u šumu. Onaj koji je zadnji bio dodirnuo loptu, morao je ići po nju. Puno puta je bio on taj „sretnik“ i vraćao se bez daha sa loptom uz strminu , dok su ostala djeca ležala na travi i čekala na njega. Kad bi se lopta probušila na trnu, proširivali su rupu na njoj, tako da se mogla brzo sama od sebe napuhati. Takve lopte su bile još bolje jer nisu bile „žive“ i puno odskakale. Išao je putem pored kuća u kojima nije bilo nikoga. Od nekih su ostali samo temelji a neke su imali čađave zidove i i ostatke izgorenih krovova. Vladala je tišina bez cvrkuta ptica, bez mačaka, bez domaćih životinja. Samo su se čuli insekti. Na putu su ležali  plodovi opali sa kruške pored puta. Probao ih je i ukus ga je podsjetio kako se kao dijete noću krišom penjao na tu krušku i ašlamu u blizini. Šljive pored puta su bile neobrezane, sa zelenim plodovima a stabla su bila obrasla travom i trnjem. Kao dijete je skupljao šljive ispod tih stabala za bestilj i rakiju. Pečenje rakije je bio jedan poseban doživljaj. Smio je ostati dugo u noć pored kazana, okretati ručku za miješanje i slušati priče starijih. Što je noć više odmicala i više rakije curilo kroz gazu u lonac, priče su bile dramatičnije i uzbudljivije, a obljubljene žene iz priča brojnije i ljepše.

Stigao je na kraj puta koji je vodio kući u kojoj je proveo bezbrižni dio djetinjstva. Te kuće više nije bilo. Ostali su samo kameni zidovi podruma i magaze. Kuća je bila napravljena od ćerpiča i sigurno je bila brzo izgorila. Od štale i pojate za sijeno su ostali samo temelji. Magaza, u kojoj su se nekad čuvali rakija, jabuke, kiselio kupus, obrasla je u grmlje trnja, paprat i mladice drveća. Staza koja je vodila u gaj i ka izvoru vode zarasla je u travu. Čuo je da je u tom gaju bila odbrambena linija sela. Na livadi pred gajem su se nazirali rovovi obrasli u travu. Bio je siguran da tu ima mina.

Spustio je stvari koje je donio i otišao do izvora da se osvježi. Beton kojim je izvor bio ozidan se osipao i iz cijevi je curila voda u korito. Umio se i napio hladne vode. Vratio se na sredinu dvorišta, zatvorio oči i pokušao si predstaviti, kako je to nekada izgledalo. Kuća je imala verandu sa koje je noću pišao u voćnjak, jer se bojao po mraku otići u poljski klozet. Sa verande su vodile stepenice na tavan na kojem se moglo naći za djecu puno zanimljivih stvari. U jednom sanduku je bio našao knjige i časopise njegovog strica. Među njima su bili i primjerci magazina „Čik“ sa slikama razgolićenih žena u izazovnim pozama. Krijući ih je nosio i pokazivao ostalim klincima dok su čuvali krave na livadama. Niko od nas do tada nije vidio golo žensko tijelo i to je bila velika senzacija.

Kuća je imala jednu veliku prostoriju, dvije spavaće sobe, špajz i kasnije kupatilo. Velika prostorija je bila ujedno kuhinja, trpezarija i dnevna soba. Sa lijeve strane je bio šporet na drva, pored njega sećija na kojoj je sjedio dedo i pušio nalakćen na sto. Pred prozorom je bio, dugo vremena, jedini televizor u selu. Pred ovim crno-bijelim televizorom, napajanim preko stabilizatora zbog pojačavanja napona struje, se okupljalo cijelo selo da bi gledali „Ilidžu“ i govore Tita. Poseban doživljaj su bili boks mečevi između Ali-ja, Frazier-a i Foreman-a. Od uzbuđenja nije mogao spavati noći pred mečeve i gledao je kroz prozor u očekivanju da se pojave svjetla ručnih svjetiljki kojima su muškarci iz sela osvjetljavali put dolazeći putem ka dedinoj kući. Pored ulaza sa lijeve strane je bio špajz u kojem je baka skupljala kajmak sa mlijeka u velikim šerpama. Pored kuće su bili kokošinjac, štala i pojata. Na vrata pojate su bili objesili obruč napravljen od debele armature i tu igrali košarku.

Otvorio je oči i vidio da od svega toga ništa više nije tu. Razgledao je čađave zidove magaze i našao jedan stari zahrđali srp. Uzeo ga je i počeo krčiti jedan ugao magaze od šiblja. Bojao se da ne naiđe na neku zmiju ili drugu životinju. Uz temelj štale je pronašao salonitke za pokrivanje krova koje je dedo čuvao kao rezervu, ako bi nevrijeme oštetilo krov. Salonitkama je napravio nadstrešnicu iznad ćoška magaze koji je raskrčio. Objesio je verige koje je našao u grmlju i na njih zakačio stvari koje je donio. Konzerve hrane je pohranio u trap gdje se nekad čuvao krompir. Na mjestu gdje je bila pušnica zapalio je vatru i ugrijao jednu konzervu. Legao je u vreći za spavanje i pokušao zaspati. Bio je jako umoran od puta.

Neispavan, ukočen i promrzao je ustao sa svitanjem. Sjedeći pored vatre pitao se, da li je njegova odluka bila pametna i šta sad da radi. Nije imao nikakav plan niti ideju kako da sprovede ono zbog čega je došao. Bila je to još jedna njegova nepromišljena i naivna odluka. Uputio se prema ostalim kućama u selu. To je bilo tipično bosansko brdsko selo. Svako je gradio kuću na svojo zemlji, tako da su kuće bile dosta udaljene jedna od druge i bilo je teško napraviti neku infrastrukturu. Nadao se da će naći nekoga u kućama, ali nije bilo nikoga. Zastao je pored oraha na malom raskršću kod kojeg je, ljuljajući se na ljuljašci i pjevajući pjesme koje je sam izmišljao i koje više nikad nije mogao ponoviti, čekao da se pojave svjetla fiće kojim su njegovi roditelji dolazili za vikend iz velikog grada. Nije se sjećao da ih je ikad tako dočekao, jer su oni dolazili kasno kad je on već bio u krevetu ili tek sljedećeg dana. Ipak ih je svaki petak čekao.

Ispod oraha se pružao pogled na cestu kojom je došao iz čaršije i na livade na kojima je ljeti sa ostalom djecom iz sela čuvao krave koje suk pasle “pod ručnom”. On je za njih bio „haustorče“ jer je dolazio iz velikog grada. Oni nisu nikad bili u velikom gradu, na moru. Razgoračenih očiju su slušali kad im je pričao o velikim kućama, o beskrajnom moru. Zimi su na tim livadama skijali. On je jedini u selu imao „prave“ skije, u stvari neke stare skije sa vezovima sa sajlom i cipelama. Djeca iz sela su sami sebi pravili skije. Uzimali bi daske („parmake“), odjeskli ih, zašiljili, potopili u vodu, zadjenuli negdje u procjep i učvrstili ih tako da bi se vrh malo zakrivio. Kao vezove su uzimali trake auto guma koje su pričvršćivali na skije. Stopala u gumenim čizmama bi uvukli ispod te trake i spuštali se prtinom. Niko nije znao upravljati skijama, tako da se uvijek vozilo ravno. Kočenje je također bilo problematično i postavljali su grane borova na kraju staze da bi se zaustavili.

Pitao se, gdje su sada njegovi prijatelji iz djetinjstva. On je imao sreću, da se nije tu zatekao kad je počeo haos. I sad je tu, sam. On i njegova mina. Nije imao pojma gdje je i šta bi uradio kad bi ju slučajno našao. Kako se aktivira mina? Potezanjem žice? Teretom? Razmišljao je šta da radi. Da se pokupi i vrati? Niko nije znao da je tu. Ali, on zna i mora se svakog jutra pogledati u ogledalo!

Dani su prolazili u obilaženju kuća i mjesta za koje su ga vezivale uspomene. Nije se usuđivao ići na mjesta za koja je mislio da bi mogla biti opasna. Vjerojatnoća da na takav način nađe to što je tražio i čega se plašio, bila je vrlo mala. Sjećanja, uspomene i strah su se smjenjivali. Bio je svakim danom umorniji i nesigurniji da li je bila prava odluka doći tu. Sve više se bavio mišlju o povratku.

I, onda…

Dolazeći na izvor po vodu, osjetio je da je nogom pomjerio nešto u travi. Bilo mu je čudno, jer je svaki put dolazio istom stazom i ranije nije ništa primijetio. Nogom je razgrnuo travu i ugledao nju: ručnu bombu. Prestrašio se i ustuknuo par koraka. Srce mu je lupalo. Razgledao je oko sebe, da li još nešto leži u travi. Sjeo je na korito izvora i promatrao bombu. Bila je prljava od vlažne zemlje. Razaznao je prsten osigurača i malu polugu sa strane. Našao ju je! Ili ona njega!? Komadom grane je oprezno razgrnuo travu oko nje. Činilo mu se da je upravo jednu takvu bacio na vježbi u vojsci. Ali, tada je bio jedan oficir uz njega! Koliko se sjećao, morao je čvrsto pritisnuti polugu, izvući osigurač, zamahnuti i baciti bombu. Nije se sjećao koliko je trajalo dok se bomba aktivirala. Gledao je puno partizanskih filmova i koliko se sjećao, Boško Buha je imao bombe kojima je morao udariti o kamen i imao je dovoljno vremena da ode u zaklon nakon bacanja.

Vratio se do magaze i odlučio da prespava noć i još jednom razmisli o svemu. Naravno, cijelu noć nije oka sklopio. Svanulo je, a on još nije bio siguran, šta da radi. Sad kad ju je našao, bilo mu je još gore, jer je znao da je tu i gdje je. Vjerojatno ju je neki vojnik izgubio dok je pio vodu na izvoru. Sad bi se isto tako moglo desiti, da neko dijete dođe na izvor, nađe je i aktivira!  Pitao se, koji ga je vrag tjerao da pročita onaj članak u novinama i počne razmišljati o svemu. Mogao je sada biti daleko i živjeti svoj život a ne biti ovdje neispavan, promrzao, gladan i zarastao. Ali, sad je tu i treba završiti to zbog čega je došao.

Pokupio je stvari i odnio ih do oraha na drugom kraju puta. Skinuo je nadstrešnicu sa mjesta gdje je spavao. Idući ka izvoru naivno se ponadao, da nekim čudom bomba više nije tu. To bi riješilo sve! Ali, bomba je ležala u razgrnutoj travi, onako kako ju je našao. Sjeo je na korito i u tom trenutku zažalio što nije religiozan i što nema nikoga kome bi se molio za pomoć. Ruke su mu bile drhtave i znojave. U glavi mu je pulsiralo. Čučnuo je pored bombe, razgrnuo još malo travu, obrisao ruke o pantalone. Oprezno ju je obuhvatio kao da podiže pile a ne mokru, hladnu napravu napravljenu od ljudi da ubija ljude. Nije bila teška, ali je imao osjećaj da na njegovim dlanovima leži cijeli njegov život sa svim radostima, tugama, smijehom, suzama…

Polako se, ne skidajući pogleda sa nje, okrenuo oko sebe i sporim koracima uputio stazom ka magazi. Prije svakog koraka je sklanjao ruke na stranu da bi vidio kuda koraća. Znoj mu je pekao oči, ali se nije usuđivao prebaciti bombu u jednu ruku i obrisati ih. Put do magaze trajao je vječnost. Stajao je okrenut licem ka magazi i leđima prema putu. Imao je osjećaj da će mu srce iskočiti iz grudi. Disao je ubrzano. Pomislio je da bi kihanje u tom trenutku bilo vrlo opasno. Pogledom je obuhvatio sve što je bilo pred njim: zidove magaze, temelje štale, mjesto gdje je ložio vatru,…njegovo djetinjstvo.

Lijevom rukom je obuhvatio bombu i čvrsto pritisnuo polugu. Desnu ruku je obrisao od pantalone. Drhtavi kažiprst je provukao kroz prsten osigurača. Zatvorio je oči, duboko uzdahnuo i povukao osigurač. Bilo mu je jasno, da od tog momenta više nema povratka. Otvorio je oči i gledao osigurač u desnoj i bombu u lijevoj ruci. Čuo je sam sebe kako vrišti. Objema rukama je obuhvatio bombu, zamahnuo i ubacio je preko zida magaze. Okrenuo se i trčao  putem u pravcu oraha, kao nikada do tada u životu,. Činilo mu se da se orah sve više udaljava od njega, da već cijelu vječnost trči i da nikad neće stići. Konačno je stigao do njega, čučnuo i leđima se naslonio na stablo. Tišina. Ništa se nije čulo. Pitao se da li je bomba već eksplodirala, a on eksploziju nije čuo u bunilu dok je trčao. Ili možda nije ispravna!? Bio je siguran da se neće vratiti i provjeravati. Polako se podigao i osluškivao.

Kad je već mislio, da je sve bilo uzalud, čuo je prasak.

¤             ¤             ¤

Otključao je vrata stana, ušao, spustio stvari i duboko uzdahnuo. Nakon dugo vremena osjetio je toplinu oko srca i u tom trenutku nije mu bilo ništa bitno, što je s druge strane zatvorenih vrata. Uzeo je telefonsku slušalicu i okrenuo broj ureda njegove Švabice. Kad je čuo da se javila njegovim prezimenom rekao je:

„Ich bin zu Hause!“

 

 

Pretis lonac

Pretis lonac

pretis

Moj pretis lonac sam donio iz Bosne. Mama kaže da ga je kupila kad sam bio mali. Znači star je preko 45 goodina. Pretis lonac je neuništiv i ne bi ga mijenjao za jedan novi Schnellkochtopf. Kuhanje može biti i opasno ako se ne pazi. Jednom je moj dedo kuhao grah u pretis loncu. Kad je mislio da je gotovo, stavio ga je pod hladnu vodu, skinuo ventil i čekao da prestane izlaziti para da bi poklopac sam od sebe upao u lonac. Para je prestala izlaziti a poklopac se još uvijek nije mogao otvoriti. Vjerojatno je zrno graha spriječilo izlazak pare. Dedo je silom otvorio lonac. Rezultat je bio da je sadržaj lonca pod pritiskom  izletio van. Dedo je dobio lakše opekotine a mi smo morali krečiti kuhinju.

Moja domovina Bosna i Hercegovina me podsjeća na pretis lonac. Bosanski pretis lonac je pod pritiskom i primjenom nasilja bi se moglo desiti da eksplodira. Pratim portale na internetu i u meni samom se stvara veliki pritisak ljutnje. Svuda se može čitati kako je ranije bilo bolje i kao u raju dok nas ONI nisu zavadili. Ko su ONI!? Svako ko to tvrdi priznaje neintelegenciju ovog naroda. Ko može da zavadi dvije intelegentne osobe? MI smo se sami zavadili i treba konačno prestati skidati odgovornost sa sebe i prebacivati ju na NJIH. Niko u Evropi ne želi imati posla sa BiH. Nema investicija jer nema države, nema infrastrukture. Čak ni jeftina radna snaga ne može motivirati investitore. Narod je rezigniran i letargičan, krivi političare za sadašnju situaciju koje je sam NAROD izabrao. I sve dok se bude biralo „PROTIV“ a ne „ZA“ situacija se neće promijeniti. Bira se „naš“ samo da „anamo onaj njihov“ ne bude izabran, iako je možda bolji čovjek i političar. Naravno, političarima ovakva situacija odgovara jer je garancija da će opet biti birani. Zbog toga dijele narod još od prvih godina života. Djeca idu u podijeljena obdaništa, u, po naciji, podijeljene škole. Gledao sam seriju Slobodne Evrope „Perspektiva“. U Mostaru u istoj školskoj zgradi održavaju nastavu saobraćajna (po bosanskom programu) i prometna (po hrvatskom programu) škola. Interesira me, šta je to toliko različito u školskim programima (osim jezika) da ne bi mogli zajedno ići u istu školu? Učenici idu u različite smjene i one su tako organizirane da je izmedju smjena dovoljno vremena, da bi učenici mogli napustiti školu i da se ne bi sreli. NEVJEROJATNO!!!!! Intervjui učenika obje škole su pokazali da su učenici opterećeni predrasudama. Predrasude su otrov i rezultat neznaja i nespremnosti se pozabaviti sa nepoznatim. Sami učenici priznaju da sve to dolazi od roditelja koji ih uče da su „oni tamo“ drugačiji, loši i krivi za sve. Pitam se gdje su ti roditelji (moja generacija) odrasli? Njihovo djetinjstvo sigurno nije bilo obilježeno mržnjom. Ne vjerujem da postoji ijedan roditelj koji svom djetetu želi da doživi rat. Nadu bude izjave, da učenici kada komuniciraju „sa onim drugim“, nemaju nikakve probleme i spremni su za normalne odnose. To je šansa koju treba iskoristiti i to je izlaz iz ove letargije i depresije koja vlada u BiH! Pustite djecu da komuniziraju da se upoznavaju. Tu bi veliku ulogu mogli odigrati studenti. Fakulteta ima više nego što ih je ikada bilo. Oni bi se trebali organizirati i uspostaviti veze sa drugim fakultetima. Organizirati workshops i razgovarati o problemima koji su im zajednički. Politiku bi trebalo ostaviti po strani. Kada bi se ova energija utrošena u svakodnevne akcije tipa „Da se ne zaboravi“ usmjerila u akcije koje bi popravile ovu situaciju, bilo bi svima bolje. Naravno da ne treba zaboraviti šta je bilo, ali ne treba već preko 20 godina uvijek iznova stavljati prst u ranu. Ponovno uspostavljanje normalnih odnosa je dugotrajan proces ali nema alternativu. Ako se nešto ne promijeni niko se neće sjećati ovog sadašnjeg vremena sa nostalgijom.

Bosanski pretis lonac treba staviti pod hladnu vodu, skinuti ventil, pustiti da para izadje i da se poklopac otvori.

Narod mora otvoriti česmu.