Moja Breskva

Moja Breskva

Moj roditelji su se doselili sa mnom i  bratom 1968 godine sa Švrakinog sela na Marijin Dvor. Nemam puno sjećanja na vrijeme u Švrakinom. Sjećam se jednog granapa na autobuskoj stanici sa koje su kretali dvospratni autobusi zelene boje, zvani „londonci“. Imam jednu sliku kako sjedim na trotoaru a ispred mene je jedan bager od metala. To nije bila igračka nego model bagera koji je bio tako težak da ga nisam mogao ni gurati. Imao je gusjenice.

Zgrada u koju smo se uselili je u sredini Paviljona koji se nalaze izmedju Filozofskog fakulteta i Vilsonovog šetališta, a sa druge strane Zemaljskog muzeja i parka na čijem je mjestu sada Skupština BiH. Ulazi u zgradu su bili tzv. haustori od lima i armiranog stakla. Tada nije bilo grafita nego su u debeli sloj farbe na limu bile urezane ljubavne poruke curama i fudbalskim klubovima. Na stakla su lijepljene smrtovnice i obavijesti Mjesne zajednice. Na uglovima Paviljona su zgrade iz austro-ugarskog doba u kojima su tada stanovali oficiri i lica u civilnoj službi JNA. U jednoj od tih zgrada je bio Klub penzionera. Mi smo ljetnih večeri unosili stolove i stolice, a kao nagradu smo dobijali na nas dvojicu jednu flašicu Cocte . Dobro se pazilo da onaj drugi sa kojim se dijelila flaša, ne popije više od polovine. Koje su samo svadje nastajale tim prilikama!

Paviljoni su bili prilično zeleni. Bilo je puno stabala oraha, lipa, kestena, jedna rezdelija i…jedna breskva. Kada nam je objašnjeno u školi kako se biljke razmnožavaju (razmnožavanje ljudi je došlo puno kasnije) odlučio sam da to provjerim i zakopao sam košticu breskve pored ograde. Nedugo nakon toga je nikla mala slabašna biljka.

Puno djece je bilo u Paviljonima. Osim nas Paviljonaca bila je još raja iz Istarske ulice i raja Muzeja. Velika raja se skupljala kod “Spomenika” i mi smo bili sretni ako ne bi dobili čvoke ili ako bi nas poslali po cigarete. Sa druge strane  je bila tabla i obruč za košarku pričvršćeni na drvo. Tu su igrane utakmice na jedan koš iako je ispod koša iz zemlje virilo korijenje stabla. Tabla i koš su često bili kradeni od strane raje sa Kovačića i Grbavice. Onda je naša raja odlazila po njih preko Miljacke i pri tome je dolazilo do, ne baš prijateljskih, susreta.

Dok je moja Breskva polako rasla, mi smo igrali klikera ispod rezdelije. Obično je sve počinjalo usklikom: „Hopa, u klikere!“. To znači da je taj bio zadnji u bacanju klikera i time bi ostvario značajnu prednost, jer je mogao taktički bacati svoj kliker. Pobjednik je dobijao klikere poraženih. Posebno su bili cijenjeni „stoperci“ a najmanje „krnjaci“.

U Sarajevu je 1973 godine održano svjetsko prvenstvo u stonom tenisu STENS. Naši veliki idoli su bili Dragutin Šurbek i Antun Stipančić. Na betonu smo kredom crtali linije i tu igrali stoni tenis koji je u stvari bila kombinacija tenisa i stonog tenisa.

Omiljene su bile i vožnje „troka“. To su bila mala vozila napravljena od tri velika kuglagera kao točkovi na koje je bila postavljena drvena ploča. Vlasnik je sjedio na troki a kretao bi se zahvaljujući guranju onih koji nisu imali troke. Moj brat i ja smo bili gurači. Trke sa trokama nisu baš bile omiljene kod starijih jer su pravile priličnu buku.

Lopte smo igrali na malom travnjaku pored Zemaljskog muzeja. Utakmice su počinjale uzvikom „Prvi u nas!“ i „Tri kornera penal!“. Nisu nam smetala stabla kestena koja su praktično bila aut-linija. Na tom mjestu je snimljena i jedna scena pucnjave u filmu „Valter brani Sarajevo“. Kući smo se vraćali prljavih hlača od „klizećih“. Klizeći startovi su bili veoma cijenjeni i onaj koji ih je znao praviti bio je uvijek biran u ekipu. Milicionar-pozornik Đorđe nam je branio da se tu igramo. Sakrio bi se iza kestena i čekao da lopta dođe do njega. Onda bi je uzeo, izvadio hemijsku olovku iz unutrašnjeg džepa uniforme i sa trijumfalnim osmijehom probušio loptu. Mi smo imali plastične lopte. Samo je velika raja igrala pravim kožnim „fudbalom“.

U mom ulazu je na petom spratu stanovao jedan Safet. Njegova mama je redovito s njim komunicirala sa prozora dok se on igrao u dvorištu. Kad joj je nešto trebalo iz granapa, spuštala mu je korpu vezanu za konopac u kojoj je bio novac. Kupljene stvari bi on  stavljao u korpu i ona bi je vukla na peti sprat.

Jedna od omiljenih naših dječijih podlosti je bilo vezivanje kvaka vrata stanova koji su bili jedan naspram drugog. Onda bi pozvonili na obja vrata i silno se zabavljali dok su komšije psujući pokušavali da otvore vrata.

Poštu je raznosio poštar Ratko. Svaki dan je donosio poštu u svojoj velikoj kožnoj torbi. On je također dijelio penzije. Kad bi donio penziju mom dedi koji je kod nas stanovao, dobio bi čašicu rakije i dobar bakšiš. Ja sam htio biti poštar kad odrastem ali ne zbog rakije i bakšiša. Mislio sam da je to super posao, podijeliš poštu i ideš kući. Ne smijem ni pomisliti šta bi se sada desilo, kada bi poštari raznosili penziju.

Najveća faca u Paviljonima je bio Nenad Jurin, klavijaturista Indexa. On je vozio Ford Mustang koji je parkirao na mjesto koje uopšte nije bilo namijenjeno parkiranju. Niko se nije bunio. Do tog mjesta je morao proći pored moje Breskve i nikad je nije nagazio. U mojoj zgradi, ali ne i u mom haustoru, stanovala je jedna faca koja je vozila strano auto koje se nije često sretalo na ulicama. Mislim da je bila neka engleska ili američka marka. On je uvijek tako parkirao auto da bi zauzeo 3-4 parkinga. Jednom je moj tata parkirao svog fiću na jednom od tih mjesta. Ujutro je fićo stajao na sasvim drugom mjestu a strano auto je stajalo na svom uobičajenom mjestu. Fićo je bio zaključan.

Gotovo sva djeca su išla u školu Slaviša Vajner Čiča koja je i sada, pod drugim imenom, iza Mome i Uzeira. Do škole smo išli preko velikog parka na kojem su kasnije izgrađeno Izvršno vijeće i Skupština. U parku su rasla grmlja sa bijelim bobicama koje smo koristili kao municiju za gađanje malim cijevčicama, duhaljkama. Kad bi te bobice nekoga pogodile u glavu, raspadale su se uz veliki prasak i prilično je bilo bolno. To je bila preteča Paintball igara. Na drugom kraju parka, na Marijin Dvoru je bila autobuska stanica za linije ka Reljevu i Rajlovcu. Tu je bila i kafana Tilava, valjda da bi putnici imali gdje čekati na autobus. Na samom Marijinom Dvoru je bila stara Fabrika duhana ispred koje su se za 8. mart prodavali zumbuli. Kad smo išli sa dedom na šišanje u brijačnicu „Sejo“, morali smo proći pored kafića „Davor“ Davorina Popovića. Nakon što bi nas Sejo ošišao, dobijali smo od dede pare koje smo stavljali Seji u džep njegovog mantila.

Ispred škole je bio park u kojem je dedo čekao da se završi nastava moga brata. Jednog dana je učiteljica zamolila dedu da ne čeka u parku jer moj brat nije pratio nastavu nego je cijelo vrijeme gledao, da li je dedo u parku.

Okolina škole je bila teritorija Campe čiji je šef bio Miro Ćoro. Kažu da je Miro Ćoro imao na vratu istetovirano: „Ovdje me sjeci!“. Campo nam je krao sličice fudbalera. Pitao je da mijenjamo sličice i onda bi rekao: „Ovu nemam, ni ovu, ovu isto…“ i strpao ih u džep. Niko se nije bunio. Campo je poslije glumio u filmu „Sjećaš li se Dolly Bell“ i ostao je u sjećanju po rečenici: „E, nećemo tako Dino, nećemo!“

U školi smo učili o svim neprijateljskim ofanzivama u Drugom svjetskom ratu. Pod utiskom herojskih djela partizana, igrali smo se rata. Pred Muzejom revolucije su bili izloženi tenkovi, topovi, željeznički vagoni i to je bilo idealno mjesto za igranje. Tu je bio i jedan potočić koji nam je bio Neretva. Mi smo danima skupljali prazne „unučiće“, male flašice alkoholnih pića, koje smo koristili kao bombe. Bacali smo ih u uske proreze tenkova i vagona gdje su se uz prasak razbijale. Od kuće smo donijeli kuhinjske krpe, pravljene od vrećica deterdženata Faks-heilizim i Mixal, kojima smo previjali „rane“. Vodenim bojama smo bojili krv na zavojima. Ginuli smo herojskom smrću sa povicima na usnama „Naprijed drugovi!“, „Smrt fašizmu!“… Maja iz Istarske ulice je bacala deku na tenkove kao Marija Bursać. Maja je bila najjača u raji. Svi smo se je bojali jer je imala starijeg brata Laleta.

Moji roditelji su me bili upisali u muzičku školu u Pionirskom domu „Boško Buha“ na Grbavici. Marljivo sam vježbao harmoniku i bio sam prilično dobar. Na moru sam viđao momke sa gitarama na plaži u društvu lijepih djevojaka. Zamišljao sam kako bi bilo kada bi ja sa harmonikom sjeo na plažu i svirao. Brzo mi je postalo jasno, da to ne bi imalo puno uspjeha kod djevojaka. Napustio sam muzičku školu i poslije sam naučio svirati na gitari „Krivo je more“, „Crni leptiri“… I isplatilo se.

Vrijeme je prolazilo. Zajedno smo rasli moja Breskva i ja. U parku je prvo izgrađena Skupština SRBiH a ubrzo i Izvršno vijeće. U parku pred školom su izgrađene zgrade Momo i Uzeir. Pored Tehničke škole više nisu dolazili cirkusi i luna-parkovi jer je izgrađen Holiday Inn hotel. Izmedju škole i Bulevara Bratstva i jedinstva su izgrađene stambene zgrade, u narodu zvane „Laktaši“. Kažu da su tamo dobijali stanove oni koji su se znali dobro laktati.

Nakon osnovne škole sam išao u Drugu gimnaziju a onda na Poljoprivredni fakultet na Grbavici. Krajem 80-tih godina smo preselili na Alipašino polje. Moja Breskva je ostala pored ograde Pavliona.

Generali JNA su me pozvali početkom devedesetih na svoje igre rata. Moje igre rata sam bio već odavno odigrao kao partizan pored Muzeja revolucije. Njihove igre nisu bile moje. Napustio sam svoj rodni grad i tadašnju Jugoslaviju.

Kada sam prvi put nakon rata došao u Sarajevo, otišao sam da vidim da li je moja Breskva preživjela. Bile su mi oči pune suza kada sam je vidio pored ograde. Spasilo je to što je rasla na mjestu koje je bilo na meti snajperista, tako da se niko nije usuđivao posjeći je. Izrasla je u lijepo drvo. Svaki put kad sam u Sarajevu obiđem moju Breskvu.

Ovo ljeto sam bio u komšiluku Breskve gdje sam dobio rješenje da više nisam državljanin BiH. Otišao sam do moje Breskve. I ona i ja smo znali da je to rješenje samo jedan list papira i da su naši korijeni neodvojivo isprepleteni.

Zauvijek.