Moj prvi susret sa Josipom Pejakovićem je bio putem audio-kazeta na kojima su bile njegove monodrame „Oj živote“ i „On meni nema Bosne“. Slušali smo ih mama, tata, brat i ja vozeći se folcikom ka moru i uvijek iznova se smijali situacijama koje je opisivao jednostavnim jezikom seljaka i gastarbeitera. Nismo bili ni svjesni kako će njegove drame biti aktuelne poslije puno godina i u drugim okolnostima.
Iako smo obojica bili stanovnici Sarajeva, prvi puta sam ga uživo vidio protekle subote u Münchenu. Dobri ljudi iz udruženja za promoviranje bosansko-hercegovačke kulture „CultusBH“ su organizirali gostovanje Josipa Pejakovića. Bilo je puno smijeha a i vlažnih očiju. U prvom dijelu je igrao njegovu monodramu „Ućerivanje“ a drugi dio je započeo monodramom „Izbjeglice“. U neko doba je izašao iz monodrame i jednostavno pričao raji. Pričao je raji o Bosni, lajao na političare…a raja je slušala. U jednom trenutku je rekao: “Držite se vi Minhena, a plačite za Bosnom!“.
Ja živim već 25 godina u Münchenu i bilo je puno smijeha ali i suza zbog Bosne. Prije nekog vremena sam podnio zahtjev za prijem u njemačko državljanstvo. Da bih ga dobio moram se odreći bosanskog. Odluka o tome da se odreknem BiH državljanstva mi nije lako pala. Već godinama se bavim tom mišlju i uvijek sam je iznova prolongirao. Trenutačna situacija u Njemačkoj i rastuća netrpeljivost prema strancima me ponukala da to ipak uradim. Više se ne osjećam sigurno. Poznanici me pitaju kada ću konačno postati Nijemac. Ja odgovorim da to nikada neću biti mada mi moja Švabica kaže da sam veći Švabo od nje. I sa njemačkim pasošem u džepu Bosna će biti moja domovina. I dalje će mi se oči ovlažiti slušajući neke pjesme i srce lupati kad igra reprezentacija.
Moj život me je odveo daleko od Bosne a Bosne ima… u mom srcu.
Bravo Gorane!
PS. Napokon ćemo imati i jednog Nijemca među članovima 🙂