Telefon zvoni.

– „Ja, bitte.“

– „Vinko je poginuo.“

– „Kada? Kako?“

– „Prije deset dana, na ulici od granate.“

Prvi je telefon prezentirao Alexander Graham Bell 1876 u Bostonu. Vjerojatno nije bio ni svjestan koliko će ta sprava biti važna u komunikaciji ljudi. Putem telefona prenose se dobre i loše vijesti, obećanja i ljutnja, ljubav i bijes…

 ***

Telefon zvoni.

– „Izgleda da je Dadi poginuo.“

– „Kako, izgleda?!“

– „Dobili smo vijest iz Fojnice, ali nije još sigurno da li je tačna.“

Bila je nažalost tačna.

Telefonom su se prenosile vijesti tokom rata o nestanku dragih ljudi od kojih se nismo mogli oprostiti, tako da nikad, zapravo, nisu ni otišli nego se čini da su još tamo gdje telefonska linija prestaje. Svaka zvonjava telefona izazivala je strepnju, lupanje srca i drhtanje ruke pri dizanju slušalice.

  ***

Telefon zvoni.

Napokon nakon mjeseci uzaludnih pokušaja.

– „Molim“

– „Tata, ja sam“

– „Sine…“.

Riječi su zašutile a suze su tekle linijom München-Sarajevo.

Pitam se da li se neko dostojno zahvalio dobrim ljudima, radio-amaterima iz Postojne koji su dugo vremena bili jedina veza sa dragim ljudima. Komunikacija se mogla voditi samo u jednom pravcu tako da normalan razgovor nije bio moguć. Prvo je jedna strana govorila a onda je druga strana odgovarala. Ne navikli na ovakvu komunikaciju, ljudi su radio-amatere uzimali kao posrednike i rečenice počinjali sa: “Recite mu…“.

  ***

Telefon zvoni.

-“Hello“

– „Izvini jarane, znam da je kod tebe sredina noći, ali morao sam te nazvati“

– „Šta se desilo?“

– „Ništa strašno. Čuo sam danas jedan vic i crknuću ako ga nekome ne ispričam a Švabe ga ne mogu razumjeti.“

– „Hajde reci.“

– „Znaš kako Mujo klonira Fatu?“…

Za ljude razasute po cijelom svijetu telefon je jedina mogućnost komuniciranja. Jedan poznat glas, vic ili kvalitetni “ćumur” daju snagu za život među tuđim ljudima.

  ***

Telefon zvoni.

– „Čestitam, postao si striko!“

Telefonom stižu vijesti o dolasku na svijet malih, važnih bića. Prvi kontakti i milovanja su gugutanje u slušalicu što sigurno izaziva strah kod djece od čudne sprave iz koje dolaze neartikulisani zvuci.

  ***

Telefon zvoni.

– „Mama, mi smo se rastali.“

– „Nema veze sine. Jedna se otegla druga se protegla. I druge majke imaju lijepe kćerke.“

Stotine kilometara onemogućavaju zagrljaj i milovanja utjehe. Vode se svakodnevni razgovori i majka zna po glasu kako se njeno dijete osjeća na drugom kraju linije.

  ***

Telefon zvoni.

– „Ja, bitte.“

– „Pa, gdje si čovječe!? Samir ovdje.“

Jedan poziv školskog druga iz dalekog Pakistana sruši kulise svijeta za koji sam mislio da je moj. Mislio sam da sam se saživio sa svijetom u kojem sam već dvadesetak godina i onda glas druga koji nisam čuo dvadeset i puno godina vrati me u prethodni život. Sve te hiljade kilometara i godine su ništa prema zajedničkom odrastanju i školskoj klupi. Mi, koji živimo u svijetu koji je daleko od naših korijena, imamo veliko bogatstvo u toj luci u koju uplovljavamo putem telefona, interneta. Na taj način imamo mogućnost ostajanja u vezi sa svijetom u kojem smo formirali naš karakater, svijetom drugačijih razmišljanja, zajedničkih doživljaja i šala koje samo mi razumijemo.

Telefon zvoni…

(Prvi put objavljeno 17.08.2010)