von blentovina | Feb 26, 2015 | Blog
Prve sam riječi njemačkog jezika naučio još kao dijete. To su bile riječi: „Los!, Banditen, Hilfe, Attacke“ koje su njemački vojnici uzvikivali dok su gubili bitke u partizanskim filmovima. Mi, djeca, smo u našim ratnim igrama igrali uloge heroja iz tih filmova i niko nije htio biti švabo. (U mojoj bivšoj domovini živjeli su banatske Švabe tako da su za nas svi Nijemci bili „Švabe“.) Naravno, i ja sam u našim igrama bio borac za slobodu koji sa parolama na usnama: „Živjela sloboda!, Naprijed drugovi!“ gine herojskom smrću. Tako sam često ginuo kao heroj, da sam zaslužio najmanje jedan Orden narodnog heroja.
Prvu sam rečenicu naučio uz pomoć filma u kojem su djeca, igrajući se, zapalila polje žita. Gestapo je za tu diverziju optužio i uhapsio jednog studenta koji je bio simpatizant borbe za slobodu. Herr Schitzer, gestapovac, nije vjerovao djeci da su oni zapalili žito. Poslao je glasnika koji je na seoskom trgu lupao u doboš, uzvikivao: “Es wird bekannt gegeben!“ (Daje se na znanje!) i objavljivao da će student biti strijeljan. Gledajući te scene, plakao sam i zakleo se da ću jednog dana biti student. Godinama sam na pitanje odraslih šta ću biti kad odrastem odgovarao: „Student!“. To sam kasnije i bio.
Kasnije sam od Nene i njenih 99 balona naučio prve brojeve. Kako se koje voće zove, naučio sam uz pomoć Tutti-frutti show-a na RTL-u. Još uvijek mi je u dobrom sjećanju ostao kivi, tj ženska koja je nosila bikini ukrašen kivijima.
Nakon početka rata u Sloveniji i Hrvatskoj dobio sam poziv od gospode generala za njihove ratne igre. Ja sam trebao u tim igrama biti Švabo! U mojim ratnim igrama bio sam uvijek borac za slobodu i pravdu i sada sam trebao drugim ljudima to isto otimati, uskraćivati i možda na nekom seoskom trgu udarati u doboš i uzvikivati:“Daje se na znanje!“!!! Odlučio sam se za igru skrivanja. Nakon dva mjeseca skrivanja od vojne policije, kupio sam njemački riječnik i preko Madžarske se uputio ka Münchenu kod strica. Namjeravao sam ostati par sedmica dok se situacija kod kuće ne smiri. Međutim, bivalo je sve gore i posjete vojne policije mojih roditelja nisu prestajale.
U proljeće je izbio rat i u Bosni. Kontakt sa Sarajevom je bio prekinut. U mojoj nemoći i očajanju stupio sam u štrajk gladju na Marienplatz-u (münchenskom Marijin Dvoru) i pokušavao Nijemcima objasniti šta se u Bosni dešava. Nakon dobijanja statusa izbjeglice smio sam raditi. Radio sam od jutra do mraka i pokušavao doturiti pomoć roditeljima i prijateljima u Bosni. Za učenje jezika mi nije ostajalo puno vremena. Slušao sam emisije njemačkog radija na našem jeziku i čitao sve što mi je bilo došlo u ruke. Uskoro sam bio tako daleko sa mojim znanjem jezika da sam mogao čitati Bild Zeitung.
Jednog dana se srušio avion u Južnoj Americi i pri tome je poginulo 165 ljudi. Kupio sam Bild Zeitung i očekivao da će to biti udarna vijest. Medjutim, na naslovnoj strani je bila slika jednog čovjeka, koji je izgledao kao daleki rodjak Winnetou-a i jedne plavuše. Iznad slike je stajalo: „Indijanac je otišao!“. Vijest o avionskoj nesreći je bila na petoj strani stisnuta u četiri škrte rečenice. Indijanac sa naslovne strane mi je bio nepoznat i mislio sam da je sigurno neka važna faca čim je njegov odlazak bio važniji od smrti 165 ljudi. Iz teksta o njegovom nestanku sam saznao da je on ljubavnik neke poznate glumice i da ju je napustio (što sam na po njenoj slici mogao i razumjeti). Nikad više nisam kupio Bild Zeitung.
Dugo vremena kasnije, u prolazu sam vidio naslovnu stranicu Bild Zeitunga i na njoj sliku čovjeka koji mi je bio odnekle poznat. To je bio Winnetou-ov rodjak! Iznad je stajao naslov: “Indijanac se vratio!“. Koje olakšanje! Rat u Bosni je prestao, Indijanac se vratio…
Svijet je bio ponovo u redu.
Ja sam se zaljubio, oženio i ostao u Njemačkoj.
Moji prijatelji me sada zovu Švabo.
von blentovina | Feb 25, 2015 | Blog
Kao dijete provodio sam školski raspust kod dede na selu. Bili su to bezbrižni dani puno drugačiji od onih u gradu. Mogao sam raditi stvari koje su bile nemoguće ili teško izvodljive u gradu. Jedna od aktivnosti, koje je bilo teško upražnjavati u gradu, je bilo penjanje na drveće. Kao gradsko dijete nisam baš bio vičan penjanju. Ka vrhu je nekako i išlo ali silaženje je već bio nešto veći problem.
Jednom sam se bezuspješno pokušavao popeti na jednu šljivu. Dedo me je vidio iz kuće, otvorio mali prozor, proturio glavu vani i viknuo: “Silazi, blentovino jedna! Svrataćeš!“.
Ova riječ „blentovina“ se duboko urezala u moje sjećanje. „Blentovina“ dolazi od riječi „blento“ i ima malo oštrije značenje. Jedna od mojih najdražih riječi u bosanskom jeziku je: „blento“. Ta riječ ima nešto nježno i blago. Nju ne možeš reći nekome ko ti nije drag. Ponekad kažem mojoj Švabici kad uradi nešto otkačeno: „blento!“. Pokušavao sam naći adekvatnu njemačku riječ, ali mi nije uspjelo. Objasnio sam joj značenje i ona zna da to nije ništa negativno nego i izraz ljubavi.
U njemačkom jeziku postoje riječi koje je teško prevesti. Jedna od tih riječi je: „Geborgenheit“. Nisam uspio naći adekvatnu riječ za nju u bosanskom jeziku. Značenje bi se moglo ovako opisati:
To ti je kad dodješ kući, zatvoriš vrata, okreneš ključ u bravi i sve ono što je ostalo iza zatvorenih vrata ti je apsolutno nebitno.
Bitno je samo ono što se nalazi s ove strane vrata: tvoja porodica, tvoj dom, tvoj mir.
E, to je taj osjećaj.
von blentovina | Feb 25, 2015 | Blog
Telefon zvoni.
– „Ja, bitte.“
– „Vinko je poginuo.“
– „Kada? Kako?“
– „Prije deset dana, na ulici od granate.“
Prvi je telefon prezentirao Alexander Graham Bell 1876 u Bostonu. Vjerojatno nije bio ni svjestan koliko će ta sprava biti važna u komunikaciji ljudi. Putem telefona prenose se dobre i loše vijesti, obećanja i ljutnja, ljubav i bijes…
***
Telefon zvoni.
– „Izgleda da je Dadi poginuo.“
– „Kako, izgleda?!“
– „Dobili smo vijest iz Fojnice, ali nije još sigurno da li je tačna.“
Bila je nažalost tačna.
Telefonom su se prenosile vijesti tokom rata o nestanku dragih ljudi od kojih se nismo mogli oprostiti, tako da nikad, zapravo, nisu ni otišli nego se čini da su još tamo gdje telefonska linija prestaje. Svaka zvonjava telefona izazivala je strepnju, lupanje srca i drhtanje ruke pri dizanju slušalice.
***
Telefon zvoni.
Napokon nakon mjeseci uzaludnih pokušaja.
– „Molim“
– „Tata, ja sam“
– „Sine…“.
Riječi su zašutile a suze su tekle linijom München-Sarajevo.
Pitam se da li se neko dostojno zahvalio dobrim ljudima, radio-amaterima iz Postojne koji su dugo vremena bili jedina veza sa dragim ljudima. Komunikacija se mogla voditi samo u jednom pravcu tako da normalan razgovor nije bio moguć. Prvo je jedna strana govorila a onda je druga strana odgovarala. Ne navikli na ovakvu komunikaciju, ljudi su radio-amatere uzimali kao posrednike i rečenice počinjali sa: “Recite mu…“.
***
Telefon zvoni.
-“Hello“
– „Izvini jarane, znam da je kod tebe sredina noći, ali morao sam te nazvati“
– „Šta se desilo?“
– „Ništa strašno. Čuo sam danas jedan vic i crknuću ako ga nekome ne ispričam a Švabe ga ne mogu razumjeti.“
– „Hajde reci.“
– „Znaš kako Mujo klonira Fatu?“…
Za ljude razasute po cijelom svijetu telefon je jedina mogućnost komuniciranja. Jedan poznat glas, vic ili kvalitetni “ćumur” daju snagu za život među tuđim ljudima.
***
Telefon zvoni.
– „Čestitam, postao si striko!“
Telefonom stižu vijesti o dolasku na svijet malih, važnih bića. Prvi kontakti i milovanja su gugutanje u slušalicu što sigurno izaziva strah kod djece od čudne sprave iz koje dolaze neartikulisani zvuci.
***
Telefon zvoni.
– „Mama, mi smo se rastali.“
– „Nema veze sine. Jedna se otegla druga se protegla. I druge majke imaju lijepe kćerke.“
Stotine kilometara onemogućavaju zagrljaj i milovanja utjehe. Vode se svakodnevni razgovori i majka zna po glasu kako se njeno dijete osjeća na drugom kraju linije.
***
Telefon zvoni.
– „Ja, bitte.“
– „Pa, gdje si čovječe!? Samir ovdje.“
Jedan poziv školskog druga iz dalekog Pakistana sruši kulise svijeta za koji sam mislio da je moj. Mislio sam da sam se saživio sa svijetom u kojem sam već dvadesetak godina i onda glas druga koji nisam čuo dvadeset i puno godina vrati me u prethodni život. Sve te hiljade kilometara i godine su ništa prema zajedničkom odrastanju i školskoj klupi. Mi, koji živimo u svijetu koji je daleko od naših korijena, imamo veliko bogatstvo u toj luci u koju uplovljavamo putem telefona, interneta. Na taj način imamo mogućnost ostajanja u vezi sa svijetom u kojem smo formirali naš karakater, svijetom drugačijih razmišljanja, zajedničkih doživljaja i šala koje samo mi razumijemo.
Telefon zvoni…
(Prvi put objavljeno 17.08.2010)
Neueste Kommentare